Kada se na stvari rupa
proširi preko ruba
pojavi se svijet iznutra.
(Josip Pepi Stošić, 1975.)

Piše: Marijan Grakalić

Fotografije Karmen Stošić (1961.) pokazuju ono što je najočitije, a to je da bez introverzije nema ljepote. Ne radi se pri tome ni o kakvom problemu nestvarne istinitosti, dvojnim ili kompleksnim predlošcima ili mogućnostima neke odvojene stvarnosti, već o perspektivi koja nas nagovara da razmislimo o onome što je uistinu relevantno. Pri tome se odstupa od onog što je uobičajeno naglašavajući u kompoziciji fotografiju osebujnim rezom ili kadrom onaj izmakli trenutak koji se i inače zagubi u prosijeku horizonta ili formalnosti scene, a koji ne želi da ljudsko oko bude tek ogledalo pejzaža ili vidika. Izraženi senzibilitet tako svjedoči o postojanju unutarnje zakonitosti po kojima se sve to zbiva, snima, odnosno prikazuje nimalo slučajno i nikako razdvojeno od najočitije stvarnosti.

Svakako je važno uočiti čistoću kojom fotografije plijene pažnju i pri tome nas istodobno ostavljajući nijemima, barem na trenutak. Dakako, onaj isti kojeg je autor pretpostavio i kao vlastitu šutnju u času kada je umetnuo sebi svojstven karakter u stvoreno djelo. Nazire se tu i neporeciva dvojba nalik onoj koja oduvijek postoji čak i u dječjim dušama, a tiče se dijalektike općeg rasporeda svijeta i nagađanja o prirodi moguće intimne simetrije, pa onda sivi neboderi stoje nasuprot šarenom kaosu ulice, ili pak obratno kuće žarkih boja razrezuju crno-bijele prikaze ljudskih tijela i njihovih sijena. Izmakli pogled otkriva težnju da i onaj pravilan raspored puste ulice i njenih svjetiljki ili pak dolazak vlaka u stanicu točno po voznom redu bude primljen i doživljen blisko, kao istaknuti prijedlog težnje koja se osvrće k tome da i izgubljena ili zaboravljena tama može još uvijek voljeti svijetlost, a i obratno.

Upravo zbog ovakvog izuzetnog nadahnuća ekstravagantne introverzije Karmen Stošić jedinstvena su i dojmljiva sentimentalna pripovijest koja nam otvara vidike prema prizorima čija vjerodostojnost lucidno i slikovito predstavlja estetiziranu stvarnost. Uz sve to, posebno je dragocjeno kako ove introverzije fotografske prirode postoje i izvan samog autora odnosno izvan situacija u kojima su nastale, ne samo kao svjedočanstvo, veći kao mogućnost da su u njima uvijek ponovo pogleda i vidi onaj izvorni poredak koji ih je uvjetovao. U tome je dakako još jedna dodatna ali i nikada zakašnjela dimenzija njihove estetske vrijednosti.