Piše: Marijan Grakalić

Popravljam pramen kose na čelu kada ne mogu svemir i ostajem odijeljen od svega onog što se kao nelagoda razabire kada je posrijedi posmrtno slovo za prijatelja preminulog prije godinu dana a za čiju sam smrt na žalost kasno i slučajno saznao. Marinko Španović (1955. – 2011.), bio je izvorni i istinski bard i boem, rijetko živopisna pojava u novijem hrvatskom pjesništvu, i sigurno je kako mu nikako još nije bilo vrijeme da postane princ onostranih stanja i tako se odmetne od svog gorskog zavičaja ponad crkve sv. Ane u Samoboru. Kao i često puta do sada možemo samo u strepnji negodovati zbog prokletstva one elementarne nepravde što se kao pravilo pojavljuje kad su posrijedi najbolji naši pjesnici osuđeni na život u samoći i smrt u anonimnosti. Takovi kakvi jesu, kakav je bio Marinko plah i osjećajan, nikad nisu imali želuca niti volje nametati se prostačkoj golotinji glavnih tokova književne scene ili medijske produkcije gdje prečesto caruju tek hijene književnog talenta i šegrti pjesničkog obzorja. Burno i snažno živjeli su svoje vlastite pjesme i osude, bili besramno ogoljeni svojim riječima i dakako, duboko neprilagođeni svojoj, točnije, svakoj sredini.

Od rana je Marinko bio uzor u pjesničkim krugovima Samobora i Zagreba za onu nesputanu snagu poezije koja kao kletva može biti bačena na sve i svakoga i koja ljepotom i doživljajem nikoga ne štedi niti miluje već stišće pod prkosnu kapu mladosti, neupitnosti slobode i svaku veličinu života. Odrastao u čardaku na vrhu brijega okruženog vinogradima nedaleko čuvene Titove vile u obitelji već starijih roditelja zarana otkriva poeziju koja kao i svaka od naših fatamorgana polako i trajno postaje stvarnost pomiješana s gutljajem vina i mirisom rakije tropice. Nije tu bilo nikakve lažne poze, nikakve krabulje ili izvještačenosti. Odlikovao se onom gospodskom manirom prirođenoj jednostavnoj sigurnosti koju daje pjesništvo koje je još prije reda zrelo i opće vrijedno, jednostavnim načinom koji sve obmane nesumnjivo pronikne kao izlišne i lažne. Bio je centar malog poetskog podneblja u kojem su sedamdesetih osim svih bogova poezije i svih muza iz književnih dijela i onih dalekih znamenitih duša živjeli pjesnici Milan Žegarac Peharnik, Darko Plažanin, Dunja Marušić, Jadranka Brnčić, Marijan Čekolj i moja malenkost. Ta negdašnja kolijevka snova i nada, poezije i ljubavi, već odavno je onaj neprežaljeni intimni zavičaj kojem se ponekad tronut sunovratom čovjek nada vratiti kada prođe svakodnevna pečalba i kad mu zatreba nadahnuće skrivenog izvora snage u kojem je ljekovito oprati ruke i lice. Darko Plažanin napustio nas je doduše još 2009. godine isto tako prerano kao i Marinko Španović, ostavljajući iza sebe svima nama svoje antologijske haiku pjesme i ponos na onu hrabrost koju posjeduju svi oni pioniri koji pomiču granice i čine svijet većim.

Stojim na Gizniku čekajući dan dok se na Istoku u daljini ukazuje oštra crvena linija jutra s dubokim osjećanjem samoće jer moj drug Marinko više nije ovdje u postojbini bliskih šuma, nestvarnih panova i zavodljivih planinskih nimfi, licitara i lampaša, gemišta i jutarnje kave s rakijom, u predjelu gdje za toplijih dana miris zemlje i loze opija čula ljudi i duša u idilični miru nadstvarne samoborske Arkadije. Puca širok pogled na Zagreb, Medvednicu i nepregledne zvijezde koje sada polako nestaju s obzorja ostajući same u zaleđenim nebesima, a zvono crkve iz daljine razbija spokoj zvonkim kristalnim zvukom koji osim ovdje postoji još samo u snovima i to onda kad nas odnosi gore, više, prema beskonačnom. Čekam da se otvore vrata vidikovca, kako onog zemaljskog tako i onog koji dotiče sjećanja i s kojega se ponekad promatraju iskušenja i krik što se vijori ponad nijemog horizonta izgnanstva na kojeg oduvijek pada svaka sudba. Tu sam zbog toga. Zbog svake nepravde i zbog svake boli i suze. To je moj pozdrav jer nije mogao biti drugačiji.

Marinko Španović, samoborski Tin, bio je ratar svake riječi kojima je neviđenom lakoćom čvrst svijet pretvarao u neopipljiv ali ljepši, a svaki je neizrecivi trenutak tu u sjeni onog vječnog vremena bez kojeg je nemoguća neumrlost. Njegova poezija objavljena je u pjesničkim zbirkama ”Kisik dušik” (1995.) i ”Ljepota muke” (1999.). Haiku poezija pak u zbirkama ”Planinski vjetar” (1989./90.), ”Duga” (1989./90.), ”Poljubac svjetlosti” (1995.) i ”Brbljanje o neizrecivom” (1998)). Počivao u miru Božjem.

 

Smrt

Kad me motika više
Ne bude htjela
Pretvorit ću se u slak
Zagrliti zahrđalu motiku
Otvoriti usta bijelog cvijeta
I sklopiti oči

(Marinko Španović)