Piše: Marijan Grakalić

Aktualna izložba slikara Krunislava Stojanovskog u galeriji knjižare ”Ribook” u Rijeci pod nazivom ”Meandri”, a još više njegov rad ”Prostorni meandar” izložen na ”Jedanaestom trijenalu hrvatskog kiparstva” što je prošle subote otvoreno u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, istaknuto je ponovno naglašavanje onog dijakroničnog paradoksa koju posjeduje umjetnost i kojega je upravo u formi meandra prvi naslikao slikar Julije Knifer (1924 -2004.) još davne 1959. godine kada taj slikar za nekog izleta u Turopolje u jednom trenu odlučio da će se ubuduće baviti samo meandrima. Meandar u ovom primjeru nije samo jedan element likovne forme s kojim bi se moglo ili željelo pojednostavljeno i minimalistički svesti slikarstvo na simboličnu prirodu znaka već prije povratak na početak svake slike koja izvire iz one prve načinjene ljudskom rukom i štapom u pijesku na riječnoj obali a koja je predstavljala očito onu neupitnu beskonačnu krivulju kasnije prisutnu u moguće, svim drugim slikama. Taj slikarski praiskon naznačen je ukrasom koji se kao crtež upravo meandra pojavljuje na prvim glinenim posudama još u pra-historiji.

Karl Kerenyi kao poznavatelj umjetnost antičkog doba pretpostavlja kako se kada je riječ o meandru ponajprije radi o linearnom obliku labirinta, onog oblika predstava koje se nalaze u svakoj jednostavnoj simetriji zatočenoj u ogledalu ili bjelini slikarskog platna, pa zato umjetnička slika i postaje ponekad toliko čudesna da izaziva osjećanje onog svetog straha kojeg opisuju priče klasične starine. Nedvojbeno, takav je osjećaj poznat i graditeljima onog najstarijeg labirinta u egipatskom gradu Havari gdje su pokapani faraoni XII dinastije i gdje je meandar bio iskovan na pečatnjaku koji je ukazivao kako je riječ o uzvišenoj kući odnosno palači u kojoj tajne ne gube na aktualnosti s tijekom vremena (tako i grčki labirint u Knososu kojeg je 1902. godine iskopao Arthur Evans ima naziv Absolum/Apsolutno). Slikajući meandre Julije Knifer se ustvari usredotočio na ono bitno što je temelj slikovnog identiteta, na osebujno i simboličko portretiranje iako ono samo po sebi može naizgled ličiti na nešto što je lišeno dubljeg poimanja i određenja.

Na grčkom jeziku sama riječ ”meandar” znači ”ornament” odnosno uzorak ili liniju koja podsjeća na vijuganje rijeke (Meandar je ujedno i ime rijeke u Maloj Aziji). Kinferovo opsesivno i ponekad mistično nadahnuće koje prati slikanje meandra i odbacivanje sveg i svačega drugog kao slikarskog interesa afirmira ustvari čistoću počela kakovu u arhitekturi primjerice iznosi u svom čuvenom predavanu iz 1908. godine naslovljenom ”Ornament i zločin” arhitekt Adolf Loos otac integralnog funkcionalizma. On se zalaže za dokidanje svih ornamenata i ukrasa jer je estetski ideal ono što je funkcionalno i zato besprijekorno. Ukidajući sve druge slike osim one koja ističe temeljno slikarsko počelo, meandar odnosno beskrajnu liniju i njen ritam, Julije Knifer ne samo da se vrača ka izvornom umjetničkom iskonu već pokazuje na čemu funkcionira temeljno počelo umjetnosti i zašto je ona lijepa. Naime, ljepota je tu predstavljena u odsutnosti suvišnog.

Slijedeći taj primjer i dajući homage velikom umjetniku Kniferu, Krunislav Stojanovski dotiče se najmilijeg igrališta čovjeka, stvaralaštva, pa prvo slika čitav niz meandara u živim bojama naglašavajući tako da je radost življenja nezadrživo i nehotično ali bitno svjedočanstvo o napetosti koja postoji između duše i kucanja srca. Stiče se tu i dojam nasumičnog naboja onog dalekog arhaičnog svjetonazora sada naslikanog ritmom učestalog ponavljanja forme pri čemu boje postoje da bi omogućile povezivanje sjećanja sa shvaćanjem, očekivanog s izmaklim vremenom, suštine s autonomijom.

Ono pak što predstavlja istinski odmak od dosadašnjeg kako bi se umjetničko djelo posvjedočilo kao ono što je lišeno suvišnog a time i već viđenog jeste prostorni meandar naslikan crnom bojom u fragmentima na pet staklenih stijena koje stoje jedna iza druge. Iako je i Knifer radio meandre u muralima u javnim prostorima, ovdje je utisak da se tu volumenom i čistoćom nastojala provocirati predstava besmrtnosti koju neprekidnom crtom nagoviješta svaki meandar. Sada to ovisi o kutu pod kojim se slika gleda, a položaj onoga koji to čini određuje hoće li će takva predstava biti dosegnuta ili propuštena.

Slikarstvo je neumrlo. To svojim meandrima i njihovim meta-jezikom dokazuju i Knifer i sada, Krunislav Stojanovski.