BOG VOLI PJESNIKE

ovdje sam iako me ne vidiš
jer u dahu pjesnik živi ne rekoh li ti
a ti
da, do mene si kada me izdahuješ
i znaš da sam besmrtan
iako ne želim da sam,
niti ću da budem,
a samo to srce,
u kome je Bog, samo da se odmori malo je htio
da bude pjesnik kada mu je dojadilo da bude Bog
i kada je sve složeno
da bude mudar i jednostavan;
to srce samo,
sa dvije komore, kako bi on mislio u njima
i dijve potkomore da ga ja osijetim
kada sa jednim krilom pluća
udišem život a sa drugim smrt,
i tužno ponekad
izdišem besmrtnost

 

NEVIDLJIVO PISMO

htio bih da zapišem nešto
između mene i nevidljivog grada
htio bih da putuje
to tiho pismo
po savršenim oblicima vjetra
pitat ćeš
kako je moguće da cio grad
bude nevidljiv
apsurdno je to
čak i za tebe
reći ćeš
al’ ipak, ipak jedna sova
eto baš sad
postaje portret vjetra
što dijeli grad
na panične slogove
još više što je sova
krov jedne nevidljive zgrade
gdje još uvijek živim ja
pjesnik tvoj
što piše za nevidljive stvari
u tom gradu
što nam stalno bježi
razmeđujući oči
Čarli*
____________
Čarli* (Charles Chaplin)- iz knjige ”Stop Čarli”.

 

CARE NEBESKI

na sjever, Care nebeski,
je li zato što je greda bila prekratka,
pa prekine se molitva –
greda što drži sfere
na kojoj ti je živo izgovoren duh
ne, Care nebeski,
nije pogriješila ruka kaligrafska,
nit su očni kapci, grešno začeti, rodili pogled živopisan
pa da još jednog mjesta nema u domu tvom,
zašto, zašto, Care
Nebeski. Ti što sve na svijetu ispunjavaš
na gredi se ispunio nisi,
pa ni molitvu, dovršio
na sjever
Care nebeski
u sjeverni bljesak, i
zašto me težinom tvog izgovora
van vremena,
vremenskim bićem učini –
vrijeme što gubi,
ajde, ajde sa te limene trube
pozovi vatru
da mi kroz kostur granje cvjeta
dok mi u meso zlatan anđeo ljeta,
Care
eeej Care Nebeski
ajde napukni jaje nebesko
ajde, ajde golube
Izleti, izleti sa grede –
svjetlost je laka kao pjesma nebeska

 

POKLOPAC OD PAUČINE

Stalno nešto gubim
Stalno nešto tražim
Na jednom zemljanom ćupu
Moj je zaborav
Napravio poklopac od paučine
I ja ga dodirujem
Nesvjestan
Da sam prevelik zalogaj
Pauku sjećanja

 

Borče Panov je suvremeni makedonski pjesnik i esejist. Rođen je u Radovišu. Diplomirao je makedonski jezik i književnost južnoslavenskih naroda na Filozofskom fakultetu u Skopju. Član je Društva pisaca Makedonije i predsjednik međunarodne manifestacije ”Karamanovi pjesnički susreti. Objavio je poetske zbirke: ”Šta je Čarli Č video iz naopačke” (1991), ”Ciklonsko oko” (1995), ”Stop Čarli”(2002), ”Takt” (2006), ”Gatanka od stakla” (2008) i ”Bazilika rukopisa” (2009). Knjiga ”Takt” bila se našla u najužem izboru za prestižnu nagradu Aco Šopov za 2006. godinu, kao i knjiga ”Bazilika rukopisa” godinu dana poslije. Panova poezija zastupljena je u nekoliko antologija suvremene makedonske poezije, kao i u elektronskim medijima a prevođena je na engleski, njemački, talijanski, ukrajinski, bugarski, slovenski, srpski, francuski, danski a sad i hrvatski jezik. Napisao je sljedeće drame: ”Peto kalendarsko vreme” (2000.), ”Grad dvojnik” (2001.), ”Na sred sokaka slijepa ulica” (2002.), ”Homo sapiens” (2004.), ”Uhvatite mjesečara ”(2005.), ”Podijeljen od svoga nosa” (2006.) i ”Ljetnji bioskop” (2007.).