Piše: Mira Moretti

Miris mora u sobu neka uđe. Pjevušim. Tako i mislim.

Prave srpanjske vrućine s bonom za pojačano djelovanje. Teško i preteško žale se ljudi i dozivaju nebo. A nebo se sve više spušta sortirajući podnevne kupače u uredne pržene papaline ili srdele ovisno o veličini, količini i uzrastu. Porijeklo nepoznato, pakovano u Hrvatskoj (ne treba znati gdje). Priroda prepozna što je što.

Toplo je. Vruće. Sparno. Oči su kao trešnje na peteljkama ili na žicama. Neki su već kao gotovi vanzemaljci. Svi komentiraju razvaljeni. Neki hrle u kina, a drugi u šoping po nove gaće (kome to treba ako je tako vruće). Zatim liježu po kamenju, betonu, opušcima, razbijenim bocama. Zadovoljno se smještaju, imaju svoju oazu, vlastiti obilježeni prostor. Mirisi se miješaju od onih kokosa, mošusa, prženog ulja i prolivenog piva pa do mokraće koja isparava na suncu. A kad sunce namreška obrvu svi skoče – Što je to?

A je to – mislim ja.

Mladost sjedi u hladovini. Sve je više prisutan šah. Dobar pokazatelj. Intelekt se razvija. Svijet ostaje na mladima. Zar ne?

Da, danas su konačno postavili ljuljačke i tobogan koji završava u Nigdjezemskoj. I klackalice. Misli se tu i na najmlađe. I stižu mladi u po odmakloj dobi. Oni od 60, 70 promatraju, komentiraju. Zatim pokušavaju guze ugurati na sjedalice i provjeravaju hoće li to biti dovoljno čvrsto za unuke. Ljuljuškaju se, njišu na zamišljenim valovima. Bake promatraju gaće tek kupljene. Obukle su tange i crtice preko dojki. Takva je moda kažu i zagledaju hihoćući se slip gaćicama, kupačima iz njihove mladosti. Potom ide: što bi kad bi…

Zatim se malo brljuzgaju pa dupe opet u ležeći položaj. Neki se razodjenu, drugi presvlače. Kriju se iza vlati trave ili ručnika koji drže zubima, da se ne vidi, pa se sagnu i reklamni pano zablista. Veselo je i groteskno, smiješno, na trenutak degutantno. Ali svi sjaje. Netko od ulja kao guske u pećnici, drugi od pohote a treći od radosti.

 

I ponovno sunce namreška obrvu. Sada je već panika.

Čuje se – Pakleno vrući dan mogli bi prekinuti pljuskovi, grmljavina, pijavice.

Zagledaju u nebo.

Novo pridošli raspremaju svoja privremena pokretna boravišta, svoje oaze iz snova. Svega tu ima od deka do kitova, od gume u čijim utrobama nalaze svoj mir, svoj JA i svoj Bitak. Deke, prostirke, rešoi, termos boce, a hladnjaci od onih iz prošlosti do najnovijih.

Mislim si: – ima li itko samo ručnik oko vrata i soli na repu. A novčanik ? Pa na sok ili kavicu nakon maratonskog plivanje. Ništa. Odjednom na svjetlo dana dolazi hladnjak iz pedesetih na koturaljkama. Vau! Koji prizor. Ljudi su domišljati i snalažljivi. Ni toplina, ni Čaćić, ni sila nebeska ne može tu raskoš stvaralaštva umanjiti.

A je to….

A more pusto.

Namjeravam napustiti plažu. Staklo je u mojem stopalu. Zarumeni se trag, – Spasitelju moj! zavapim. I stvori se pored mene Mičun from bej voč. Donese hanzaplast promjera jednog cm i nježno mi ga zataftari. Umalo ne ostadoh bez noge.

Idem, kažem. Napuštam ovo divno mjesto. I uronim još samo malo u more. Pa plivam i plivam i još plivam i ponovo uronim. Plivaju i drugi kako tko umije ili ga zapadne.

Oj more duboko, sva moja radosti – urličem sumanuto i plivam za Italiju Je, šipak. Ne smiješ nego do kugli. Sada su ograde okrugle da se ne ubodeš ili ne oguliš. Lude, vražje ograde. OK Coral u moru. Zajaši val i naprijed do ograde. Dalje je za one u voznom stanju.

I moraš nazad. Tek sad osjetiš kako te gricka u trbuhu, u glavi, po nogama. Kod nas su i ribe gladne?

Nikako da se pomaknem s tog mjesta sjaja i bijede. Plavetnilo i kamen što puca pod navalom topline.

Odlazim. Stajalište autobusa. Bus br. 4. Vozi do groblja. Vozi kažem. Ali ja idem dalje za Veli Vrh, tamo mi je mjesto. Tamo stanujem i sanjam svoje snove o moru, nebu i suncu.