Piše: Marijan Grakalić

Na Gvozdu ponovo živi Krleža. Pruža nam ruku i osmijeh, govori on sada kroz usta drugih ljudi i prijatelja unatoč vremenu i konačnici kobi. Neponovljiv karakter pjesnika i pisca oživi je na trenutak ovdje u kući koja je bila utočište svakog povjerenja i mjesto razmaknuto od onog strašnog progona misli i srca koje pritiskalo i izgnalo tolika druga iskrena pera. ”Festival Miroslava Krleže” događaj je kojem je duša i srce pjesnik Goran Matović, i čas kada se pogledom traži onaj blijesak u očima, znamenit po tome što oduvijek slavi pobjedu razuma nad mrakom. Istodobno, samo mjesec dana nakon beogradskog ”Festivala jednog pisca” koji je ove godine bio posvećen upravo Miroslavu Krleži i nekoliko mjeseci nakon što je u Ljubljani izvedena ona kapitalna predstava Ivice Buljana ”Gospoda Glembajevi”, sada se ovdje nagovještava 120. obljetnica rođenja ovog bitnog književnog pera koja će biti iduće godine, te se isto tako komadom Ivana Lea Lema ”Bobočka, drugih sto stranica Filipa Latinovića” obilježava i devedeset godina od pisanja tog važnog romana.

Težnja da se potraži izgubljena realnost, da se želi dotaći opet osmišljavanje iznjedrene životnosti u Krležinim djelima, ponekad je i slutnja one pritajena straha od nehotičnog propusta ili pada ispod blačka životnog štapa. Onog osjećanja da je sve već bilo rečeno i da smo unatoč tome što smo sve to znali i čitali, opet dozvolili da nas zaskoči tupost i glupost, da se poigra životima i sudbinama pojedinaca i generacija i baci dole u crnu jamu sadašnjosti kada jedino žal, sjeta i razočaranje ostaju kao opisna uzdanica našeg izgnanstva od one već dostignute estetike prelomljene kozmičke epohe.

Gledam sve to sa zebnjom koju osjeća svako kada vidi trud važan zato da se ne povrijede rituali i nepisani propisi koji se podjednako tiču i mrtvih i živih. Nastali kako bi se barem riječju i gestom odmakli i bili drugačiji od poniznog duha što vlada u labirintu besmislenog kapitala bijede prilježnog onima kojima je dičenje zgotovljenim i priručnim istinama o svemu i svačemu tek proziran plašt kolebljiva samo-uvjerenja. Onih u panici što riječ barda ima snagu iskre mitskog gnjeva bogova što nemilice prži sve te zablude i iluzije, nedorečene talente i komične salonske poze.

Svi smo mi ipak zagrcnut u ovom zagrebanom ćošku blata i bijede, pa tako Gvozd bar na neko vrijeme može uskrsnuti nadu da se čovjek ne osjeća kao prognanik otjeran daleko od plavetnila i sjaja zvijezde onog svijeta kojem je već pripadao. Da može biti stanovnikom i slobodnim domorocem, tu ispod razderane duše panonskog neba i njegova samotnog života, da se može pisati i reći sve o onome što je greškom izvirilo ispod staniola kojim se prikriva limeni lonac svakidašnjice. Tako je ”Festival Miroslava Krleže” na Gvozdu ustvari i pohvala intelektualnom hedonizmu i ironičnoj poslovičnosti, anti-kulturi i kulturi. Zbiva se ne mareći za epigone slatkog vonja onih tako ušećerenih knedli na jelovniku provincijalnih kulturnih navika.