Piše: Marijan Grakalić

Poetičnost je neporecivo svojstvo što oduvijek izdvaja glas iz mnoštva nadjačavajući i nijemost i gluhoću uvodeći nas pri tome u onu osjećajnost događanja čiji karakter obnažuje pred strepnjom tajne sadržane u svakoj predstavi ili igri. Kazalište je od pamtivijeka prostor u kojem se zbiva to očijukanje, poetična stupica što nas privodi onome što se nekada znalo prispodobiti kao misterija i zato koliko god se moderan teatar nastoji emancipirati od svojih korijena oni su ipak i dalje osnova svake predstave sa značenjem jer provociraju sva ona najdublja ljudska osjećanja. Ponekad je moguće da se fenomen kazališta poklopi sa izgubljenim prauzorom kao što je to slučaj sa Scenom Amadeo u Zagrebu koja od 2000-te godine postoji i djeluje u atriju prostora Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu u Demetrovoj a prije Blatnoj odnosno Kazališnoj ulici.

U doba kada je u tadašnjem Zagrebu bilo svega tridesetak javnih uljnih uličnih svjetiljki i u vremenu koje njemački pjesnik Heine opisuje kao doba kada su ”Ljudi bili čedni i puni odricanja, prigibali glavu pred nevidljivim, hvatali poljupce u mraku, težili za modrim cvijetom, odricali se i kmečali”, otvara se na Griču 1797. godine kazalište u bivšoj palači Kulmer-Pjeačević kojeg utemeljuje novi vlasnik tog zdanja, mađarski grof i veliki župan zagrebački Antun Amade de Varkony. Radi se o osebujnom meceni svoga doba koji je duboko doživljavao svoje vrijeme što je prethodilo općoj industrijalizaciji u kojem je umjetnost, pa time i kazalište, slijedilo ideje progresa ali i one rane junačke predstave presudne za izgradnju kasnije vagnerijanske osjećajnosti i kompleksnog prebiranja između mita i zbilje nalazeći počesto u sitnim znakovima putokaze uzvišenih i nadstvarnih sila što rukovode čovjekom i njegovim djelima. De Varkony tako između ostalog postaje mecena njemačkom kompozitoru Heinrichu Marchneru kojeg upoznaje s Beethovenom te ga uzdiže u plemstvu kako bi ovaj mogao neopterećeno stvarati. Između ostalih Marchner sklada romantičnu gotičku operu ”Vampir” koja je 1828. godine praizvedena u Leptzigu, a libreto je napravljen po kratkom istoimenom romanu britanskog pisca i liječnika talijanskog podrijetla John William Polidorija (1795-1821), koji je doktorirao na mjesečarstvu i bio osobni liječnik lorda Byrona. Naime, Bayron je napisao jedan kratki koncept te novele na temelju čega je Polidori potom napisao svojeg ”Vamipra” objavljenog 1819. godine u ”New Monthly Magazinu”.

Kazalište Amadea de Varkonya postoji u Zagrebu sve do 1834. godine kada se zatvara- Grof se pun dvojbi glede pan-germanskih ideala i anti-semtiskih predrasuda, zabavljen mističnim pričama o neumrloj duhovnosti naroda i njihova poslanja, povlači na svoja imanja u mađarskim stepama. No tradicija kazališnih predstava u Zagrebu je i duža. Njeni počeci bilježe se već od 11. stoljeća kada se kod tadašnje katedrale za Uskrsa izvode liturgijske predstave na latinskom. Gostujući glumci posebno za poklada posjećuju i Zagreb tokom cijelog srednjeg vijeka ali i kasnije, a u 16. stoljeću održavaju se scenska dijela u Katedralnoj školi na Kaptolu. U isusovačkoj gimnaziji na Gradecu glumačka djelatnost počinje se razvijati 1607. i postoji sve do 1772. godine. Zanimljivo je i to da se igrokazi na kajkavskom i komedije potom izvode i u Kaptolskom sjemeništu ali i u Plemićkom konviktu. Tako se prva dvorana za kazališne predstave nalazila u samostanu Klarisa u Opatičkoj ulici gdje je danas Muzej grada Zagreba, a postoje i nacrti koji su predviđali da se ona pretvori u barokno kazalište. Kad je zatvoren Amadeov teatar 1834. godine, jedna sretna okolnost pomogla je da grad i njegovo kazalište ostanu nerazdruživi. Naime, bogati trgovac Kristofor Stanković dobio je 1833. godine veliki novac na bečkoj lutriji. Sa tih 30 000 dukata odlučio je podići suvremenu kazališnu zgradu, a za to mu je Gradski magistrat darovao zemljište na Markovom trgu. Tako je izgrađeno kazalište koje je sve do 1851. bilo u privatnom vlasništvu, a otvoreno je 4. listopada 1834. godine. U njemu nastupaju njemačke kazališne družine, dok je prva domaća predstava bila junačka igra ”Juran i Sofija” koju je napisao Ivan Kukuljević Sakcinski održana u listopadu 1840. Tako je grad imao svoje vlastito kazalište u jednom dugom povijesnom periodu, kao što je kasnije i država svoj kazališni identitet promicala kroz Hrvatsko narodno kazalište koje je otvoreno u listopadu 1895. godine.

U svim tim povijesnim perspektivama, danas Scena Amadeo postoji kao jedan suvremeni koncept koji osim kazališnih predstava donosi i druge pozorišne i glazbene atrakcije, te prateće slikarske izložbe, a u prostoru koji ima svoju tradiciju i kulturni dignitet. Ove godine na njoj će se između ostalih predstaviti publici i Ansambl Acustic Projeck, Studensko kazalište Ivan Goran Kovačić, Teatar Ludus, Poetski teatar mladih Juventa, Mostarski teatar mladih, Arsen Dedić, Lado i mnogi drugi. Uostalom, ništa ne može reducirati sudbinu umjetnosti o čemu Scena Amadeo svjedoči već duže od jednog desetljeća i svojim dijelom i kao podsjetnik na sve ono što je kroz povijest pratilo odnos grada i njegovog kazališta.