Brod ide dalje

Neke kaplje suhe moje usne žare.
Rosa pare
– zvižduka sirene?
Suze pjene
– vjetrom zanesene?

Otvorite! Otvorite…, kišobrane.
O ne, vruće zrake, sunce, suncobrane!

Slane…
Ne, ne!

A to samo slute usne raspucane.
To su zrnca sline njene.

Sotimene?
Bezimene!

Misli snene.
Draži žene.

Tulenje sirene.

I brod će da pristane.
Ne neće, da ostane!?!

(Josip Stošić)

Svaki progon s jedne strane predstavlja izgnanstvo na drugoj strani kao znak neprovidne zakonitosti što neminovno pogađa sudbinu. Što je drugo pjesnik nego pastir slutnje i nadahnuća, zatočenik osjećanja životne mijene, i istraživač onih nejasnih ali sveopćih sila. Tako i stihovi iz kultne knjige pjesama ”Đerdan” Josipa Stošića (Zagreb, 1935-2009) koji je preminuo na današnji dan prije tri godine, upućuju na unutarnji svijet koji odmiče od čitavog onog taloga slabosti koje nas vuku prema osrednjosti ili zaboravu lupajući riječi konkretnim ritmom stiha što žari i čija je vatra i danas bliska srcu. Objavljujući već sa šesnaest godina svoju konkretnu poeziju, odnosno spomenutu zbirku pjesama ”Đerdan” koja je odmah bila zabranjena, Stošić postaje izgnanikom iz poezije. Obraća se na konceptualnu umjetnost, arheologiju i povijest umjetnosti stvarajući tu značajne pomake i postajući pri tome nadahnuće čitavom nizu njegovih vršnjaka i drugih abonenata. Ikona poezije pretvara se ne tek kao gesta već kao jedna primijenjena teatralnost u motrište o bliskim ali ne bitno pjesničkim sadržajima iako se njima povremeno vraća kasnije. Josip Stošić zajedno sa Ivanom Slamingom, Borom Pavlovićem i Radovanom Ivšićem predstavlja početak hrvatske post moderne književnosti i sva je žal da to u našim medijima i literaturi nije više naglašeno. Dakako, posebno zato što je ”Đerdan” pjesnička zbirka iz koje izviru i druge kasnije Stošićeve okupacije. Možda još nismo dovoljno otkrili onu prirodu punog života koja nas dotiče hrleći nam iz tih neposrednih mladenačkih riječi i one posebne ljudske sile koja nije prezala da junački otkači ikone kozmičkih i zemaljskih taština

Marijan Grakalić