Piše: Marijan Grakalić

Izražajna snaga slika Krunislava Stojanovskog (1969) privlači i plijeni svojom začudnom razigranosti a ponekad i kontrastima. Čak i neovisno o samom motivu slikanje neponovljivosti pretpostavlja se kao njihova središnja i nezaobilazna odrednica. Vrlina da se umjetnička imaginacija poklopi s jedinstvenim trenutkom nadahnuća kojeg ništa ne može nadomjestiti ovdje izranja kao presudni estetski kontekst suštine onog što bitno doprinosi samom nastajanju slike.

Neponovljivost se na osebujan način sada predstavlja i kao presudan i opći moment likovne prakse. Ona intimna i posebna a prije neizrečena veza između slikara i svijeta odaje dojam prevladavajuće svježine i nesputanosti odmaknute od obrazaca čije tumačenje i tako već dugo vremena samo sahranjuje umjetnost. Snažni odmak i širenje granica zbiva se analogijom slijeda boja i ritmičke harmonije koja nas pogađa i koloritom i dinamikom. Napomenimo da to ovdje nije posljedica tek kapilarnog načina kapanja boja već je u njima prisutan i snažniji tok u kojem se međusobno nadopunjuju brojne i raznovrsne venske i arterijske manifestacije slikanja.

Bitno je naglasiti kako i sam čin stvaranja slike u radu Krunislava Stojanovskog korespondira upravo s jedinstvenim i neponovljivim trenutkom, a moguće i ritualom. Upravo zbog toga ova je izložba i svojevrsni homage za američkog slikara Paul Jackson Pollock (1912. – 1956.) koji je ustvrdivši da ”svaka slika živi svojim životom” slikao kapajući boje po platnima, razmazivao često šakom, zglobom ili štapom, odbacujući konvencije, plešući oko platna, valjajući se po bojama i grebući ih zidarskom žlicom, uostalom, čineći sve kako bi ”ušao u sliku” i u njoj ostavio onaj duševni naboj kojeg više ništa i nitko ne može ponoviti.

U slici uhvaćeno i zatočeno stvaralačko uzbuđenje postaje tako začuđujući itinerer novostečene osjećajnosti koji nas uvodi u magijsku preobrazbu čak i onih jednostavnih istina ili elemenata koji su izražene kao figure, energije, prostori, kristali, te zemlja ili životinje, a što su sve nazivi slikarskih ciklusa Krunislava Stojanovskog. Njegove slike zato nisu predmeti ukočene ekspresije ili zahvaćanje trenutka paralize viđenih predmeta i duha, već se kroz dinamiku i igru boje događa ono životno hodočašće kojem je svaka ravnodušnost strana jer se obraća na izvorno ushićenje bez kojeg je nemoguće doživjeti lijepo.