Piše: Marijan Grakalić

Kronika ovog grada ponekad preskoči koju stranicu ili pak ostane na neko vrijeme neprikazana i u odnosu prema mjeri ispijenog piva tada neporecivo pripadne zaboravu. Povezanost tog mitskog pića i neodređenosti sjećanja nije tek banalnost neodvojiva od želje da se pićem isperu slike, da se u njemu utopi i riječ i duša kako bi se podnijelo samo vrijeme. Tu na pragu panonske ravnice pivo je neraskidivo povezano sa svim onim što prije ili kasnije zadobiva status mita, bilo da se radilo o velikim događanjima, nacionalnim i inim strepnjama ili katarzama, ali i onome što sve nas osobno upućuje na mitove mladosti. Dakle i na slike i prilike kakve se pamte iz sretnijih dana i doba dok se epoha našeg svijeta nije prelomila a nekadašnji život potonuo.

Prispodobu toga donosi izložba fotografskih portreta dugogodišnjeg novinara Miljenka Vojte (1954.) koji je na njima ovjekovječio svoje suvremenike, prijatelje i poznanike, ljude koji su svaki na svoj način izgrađivali kulturu i identitet ovog grada, pa i šire. U stotinama trenutaka svake od tih pojedinačnih i samosvojnih sudbina ovih lica nalazi se klica onog što je nekada otvaralo perspektive, odvodilo dalje od kaosa i nudilo se kao ono što se svugdje na svijetu najviše cijeni – a to je smijeh i sreća mladosti.

Promatraju nas s Vojtinih fotografija legendarni i ekscentrični Andrija Maurović, crtač stripova i slikar čija je ogromna freska kombajna u žitnom polju krasila foaje ”Zadružne tiskare” u Ilici, Rade Šerbedžija u danima dok je redovno obitavao u restoranu brze hrane ”Mosor” na Trgu Republike, ali i mladi Željko Malnar dok je još nastupao u noćnim programima lokalnih radiopostaja sugestivno pričajući fantastične sage o Indiji, tajnoj zemlji Shangri La i mitskom Katmandu-u, gradu na vrhu svijeta. Od svih tih slika nekako mi je najdraža ona mog kolege pisca Milka Valenta koja je štampana na posljednjoj stranici negdašnjeg ”Studentskog lista” kao ilustracija uz njegovu priču ”Isus u autokampu”. Ubrzo po izlasku, na tužbu Zagrebačke nadbiskupije taj broj naših studentskih novina je zabranjen zbog te priče, a Milko Valent izopćen iz crkve. Tu su još portreti mlađahne Marija Braut, Vide Jerman, Ksenije Prohaske, Vitomire Lončar, Dušana Vukotića koji još nema svoju ulicu u Zagrebu, Zvonka Zidarića, Ive Štifčića, Maje Lončarić, Gordana Pičuljana, Silvije Luks, Biserek Fatur, Naneka Prše, Ene Begović…

Podsjetnik je to na drugu polovicu sedamdesetih godina u kojima su začeti mnogi značajni i važni stupovi kasnije kulture i društva osamdesetih, onog zlatnog doba zagrebačke kreativnosti i nesputane originalnosti. Ne bez određenog sjaja tuge na srcu gledam lica nekada bliska a sada tek fragmentima onih uspomena zbog kojih svijet moguće još uopće ima smisla i zbog kojih je čovjek i dalje spreman živjeti na način otvoren prostranstvima.