Piše: Marijan Grakalić

U općem i postojanom trendu pauperizacije i umanjivanja radničkih i socijalnih prava kako u Hrvatskoj tako i drugim zemljama regije nedavno je oglašen poziv za aplikacije Pete post-jugoslavenske mirovne akademije koja želi biti aktivna na izgradnji mira, suočavanja s prošlošću i zaštiti ljudskih prava. Slično kao i mnoge druge mirovne inicijative tako i ova ističe kao svoj najvažniji zadatak ustvari temeljne odredbe politike sadržane u ”Agendi 2000-te. Za jaču i širu uniju”. U tom temeljnom dokumentu europske politike prema Zapadnom Balkanu i Jugoistočnoj Europi jasno su napisane sve maksime koje neka zemlja mora zadovoljavati da bi postala članica unije. Naime, članstvo ”pretpostavlja: 1. da je zemlja kandidat ostvarila stabilnost institucija koja jamči demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava, te poštivanje i zaštitu manjina; 2. da postoji tržišno gospodarstvo koje funkcionira i da je zemlja sposobna nositi se s pritiscima konkurencije i tržišnim snagama unutar Unije; 3. da je zemlja kandidat u stanju preuzeti obveze koje donosi članstvo uključujući i pridržavanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije.” Na taj način mirovne inicijative predstavljaju se kao dio onih političkih procesa koji ne samo da se nalaze u temeljima globalizacije već su ujedno i poželjna reinterpretacija regionalnih političkih pogleda. Naime, time se nastoji postojeće političke koncepcije odmaknuti od proste ”balkanizacije” i približili ideji ”Zapadnog Balkana” odnosno političkom prostoru koji se u djelatnim političkim eksperimentima sada pretpostavlja kao svojevrsna ”jedinstvena regija” i mjesto gdje će se dokončati ona neprijatna mogućnost da se u budućnosti Europa balkanizira i eventualno nestane.

Ova rekonstrukcija cijelog jednog složenog i povijesno i politički opterećenog prostora kroz raznovrsne ne-vladine, alternativne i civilne udruge i društva, inicijative i druge soterije tako činovnicima Europske unije otvara perspektivu poželjnog rješenja – onoga u kojem je proces globalizacije zamijenio demokratizaciju društva. Vidljivo je to već i iz činjenice nejake demokratske osnove modernog hrvatskog društva i društava drugih zemalja u okruženju gdje se ispod čitavog poligona raznovrsnih ideja i poteza samo prikriva i cementira ekonomska nesloboda pojedinaca, društvenih grupa pa i čitavih staleža.

Percepcija ”Zapadnog Balkana” kao prostora koji bi na neki način afirmirao takve političke strukture koje bi se izdavale za načelno demokratske kako bi mogle biti prihvaćene u modernoj zajednici naroda, ali u stvarnosti podčinjene i ekonomski sputane kako bi se time u budućnosti onemogućila balkanizacija cijele regije i njome ekonomski zavladalo ima i svoju teorijsku pretpovijest. Jednim dijelom ona se iščitava iz prijedloga koje je predsjednik ”Zaklade za mir i upravljanje krizom”, Boris I. Vukobrat, iznio u svojoj knjizi ”Proposals for a new Commonwealth of the Republics of ex-Yugoslavia” (Paris, 1993.). U tim ”Prijedlozima za novu zajednicu republika bivše Jugoslavije”, dat je cjelovit sustav ideja s ustavnopravnom podlogom, a u čemu su sudjelovali Elisabeth Kopp, Jean-Francois Aubert, Alois Riklin, Kurt Roschild i Vojislav Stanovčić, svi dopisni član SANU. Ovome je prijedlogu prethodio protuprijedlog koji je pod nazivom ”Plaidoyer za konfederaciju” objavljen 1990. godine u Zagrebu. U njemu je autor Petar Vučić napisao i mogući Ustav jedne takve konfederacije koja s obzirom na povijesne i političke okolnosti tada ne treba nikakav placet europske komisije ili drugih međunarodnih tijela, a u kojem zaključuje kako jedno ”novo-jugoslavenstvo, ne-represivno i afirmativno za svaku jugoslavensku naciju može razriješiti ovu kontradikciju u korist jugoslavenstva, odnosno južnoslavenstva”. Razvojem situacije, ratovima i ekonomskim propadanjem zemalja regije duboko se odmaklo od tu zamišljenoga rješenja, a prevladala je opća doktrina liberalnih političkih koncepata temeljenih na kult vladavine zakona koji su, tako i tako, temelj globalizacije koja kroji moderni svijet.

Sljedeće važni korak u preobrazbi lica zemalja regije zasniva se na inicijativama ”Međunarodne komisije za Balkan” koja je osnovana 1997. godine od strane ”Carnegi zaklade” i još jedanaest zaklada, te Instituta u Aspenu. Slično kao i ona Komisija za Balkan iz godine 1914., tako je i ova deklarativno izrazila težnju da se pronađu trajni osnovi mira na ovom trusnom i napregnutom tlu. Rezultat tog rada napisan je u knjizi ”’Nedovršeni mir” (Izvještaj međunarodne komisije za Balkan, Zagreb, HHO), a u kojoj se na više nivoa prati i analizira cijela regija i pitanje političkog karaktera jugoslavenske zajednice naroda. Za iracionalnost rata pronalaze se tri teze. Prva ih uzdiže k ambicijama velesila naraslim nakon pada komunizma, druga rat svodi na obrazac povijesno ”zakasnjelih nacija” koje stvaraju vlastite države i ulaze u sukobe, a treća vidi kako je tu posrijedi možebitni ”sukob civilizacija” koji počiva na vjerskim, kulturnim i sličnim razlikama i vrijednostima. Nadalje, zahtjeva slobodno tržište, veća sloboda tiska, implementiranje partnerstva za mir i niz sličnih stvari kako bi se trajno prebrodile sve moguće i nemoguće balkanske Scile i Haridbe. Na sve te projekte nadovezali su se nešto kasnije još i Carl Bildt u svojstvu posebnog izaslanika Glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, kao i bivši francuski predsjednik Jaques Chirac.

Politički napor da se putem mirovnih inicijativa pacificiraju ekstremne političke opcije tako je istodobno otvorio prostor globalizaciji, ali i rekonstrukciji klasnih društvenih odnosa kakvi su na ovim prostorima već bili dio društvene prošlosti. U tom kontekstu njihova današnja afirmacija predstavlja u dobrom dijelu retrogradni kontekst društvene svijesti i otvara niz novih problema. Na njih postojeće i preslikane ideje i forme mirovnih skupina, fragmentarnih oblika civilnog društva i inih organizacija nemaju odgovor niti se time bave. Oni tek slijede dio jedne šire politike koja proizvodi društvene nepravde i potvrđuje društvenu nejednakost ali ih ne rješava. Upravo zbog toga ovdje nije riječ niti o kakvom obrascu kontra-kulture ili izvorne alternative. Živimo u vremenu koje se oko čovjeka zatvorilo kao klopka, i jedno što vidimo su pohotne oči starog bolesnika koji nas gleda sa svojeg zlatom optočenog počivališta.