Piše: Marijan Grakalić
Photo: Nikola Šolić

Izložba fotografija Nikole Šolića (1957.) donedavnog reutersovog terenskog i ratnog fotoreportera u kultnom zagrebačkom svratištu ”Krivi put” u Savskoj ulici pod nazivom ”Voda”, ponajprije je svjedočanstvo o izvornoj autentičnosti onog elementa bez kojeg bi svijet bio zakinut i u životu ali i u ljepoti. Fotografije rijeke Une i njenih slapova, toka, virova i namreškanih valova ili nenadanih kovitlaca uvode nas u ovjerovljenje intimnog doživljaja same rijeke ali i svekolike prirode i njene snage koja neovisno o nama i našim htjenjima protječe donoseći i život i smrt. Sve je tu jedinstveno i neponovljivo, svaka je kap priča jedne sudbine i konac jednog sna, svaki val donosi i odnosi čežnje a slap koji se silnom snagom spušta u dubinu povlači za sobom i samo nebo koje se u njemu ogleda i nestaje.

Fotografirajući rijeku Unu Šolić se vraća djetinjstvu i obalama onkraj Kostajnice, onom davnom predživotu koji sada nenadano otkinut od zaborava postaje središtem dubokih promišljanja i nadahnuća što ih prije ili kasnije otkrije svaki umjetnik kada se nakon svega želi vratiti samom sebi. Svaka je fotografija podsjetnik na onu neprebolnost svježine koju posjeduje svaka prošla mladost još neopterećena kasnijim stereotipima ljepote i nekog naknadnog smisla zbilje. Upravo zato i krupni plan kojim se slika voda postaje snažni krik kojim se ponovo traži potvrda vlastite samosvojnosti, autentičnost izvorišta koje ne treba i ne pristaje na sporadičnu obmanu koja bi rekla kako snaga rijeke ne nosi čovjeka i godinama kasnije ma gdje on bio i koliko god pustinja prepješačio. Nikola Šolić ovom izložbom izlaže svoju intimnu domovinu, točnije, onu rijeku koja teče i kada njega i nikoga nema i koja će postojati i kada više ničeg ne bude a bez da skrnavi divlju snagu stvaranja i zatečeni jedinstveni eros.

Ponekada nas sve zabljesne ono nutarnje svjetlo iz snova i tada svaka tama postane samo sjena ili se sasvim izgubi u tom viđenju. Moguće je i to da takva igra posjeduje i neoborive fizikalne zakonitosti, no one ovdje postaju i ono drugo što je nemoguće pronaći ako zanemari umjetnost. U tom pogledu izložene fotografije imaju namjeru da prodru u onu beskonačnu tajnu koja nije odmaknuta od bitnog posvećenja čovjeku i njegovoj situaciji, iako rijeka na fotografijama živi svojim sopstvenim životom. Zato se dok ih gledamo i pitamo o svim vrstama sličnosti i različitosti kroz koja se prelamaju naši sukobi, raskoli, opravdanja, vjerovanja, nadanja, padanja i djela.

Unatoč svemu tome rijeka osvjedočeno teče kao da je nevidljivim strunama vezana za samu srž univerzuma, a mi tek ostajemo na njenim obalama nalik oblutcima, zbunjeno podati vlastitim preobrazbama i nadi da je moguće makar jednom i na kratko vratiti se u onu domovinu srca u kojoj je skrit izvor iz kojeg potekosmo.