nevjerojatne priče za djecu i (ne)odrasle

PRIČA JE TO O HRABRIM MOMCIMA
(ili: pomalo gay priča sa sretnim završetkom)

 

Piše: Milan Fošner:

Kiša je padala već cijeli dan, i to od samoga jutra. Padala je po glavama i tijelima određene grupe mladih i lijepih ljudi, koja je usprkos svemu i dalje napredovala prema svome cilju – prema Sesvetama.
Put je bio težak i blatnjav od kiše koja je padala na sve strane, i lijevo i desno, ali: naši mladići su vješto skrivali umor, svaka im čast! Junački i sa smiješkom na punim usnama su napredovali kroz šumu koja je u sebi skrivala brojne opasanosti, a još je k tome sve oko njih bilo mokro od kiše i samim time opasnost je zbog toga bila još veća i opasanija.
Samo bi se ponekad uznemirili, obično kad bi baš jako zagrmjelo. Ipak, nastavljali su dalje jer su bili svjesni da moraju sve izdržati. Odjednom – stadoše kao ukopani! Gledali su svuda oko sebe, na sve strane. Mislili su da je tu nešto bilo, ali tu nije bilo ničega. Svejedno, jako su se uzbudili, pa je komandant naredio kratak odmor:
– Odmor, momci! – reče on. – Ali, kratak…
Kako im je odmor zaista bio jako potreban, zbog napornog kretanja po teškom i od dugotrajne kiše blatnjavom terenu, svi su složno i u jedan glas uskliknuli:
– Hura, komandante! Bravo, i – hvala ti!
I baš kad su se počeli odmarati, odmor je završio, jer: to je zaista bio kratak odmor. Morali su krenuti dalje, prema Sesvetama.

Hodali su u koloni jedan ispred drugog, drugi ispred trećeg, treći ispred četvrtog, četvrti ispred petog, peti ispred šestog, i šesti ispred sedmog. To je bila formacija koju su dobro izvježbali na mjesečnim pripremama u Laduču kraj Zaprešića. Laduč je mjesto za koje nitko do tada nije čuo, sve do prije 5 godina kad je na radio Zaprešiću išla reklama da netko ”prodaje kuću u Laduču”. Uglavnom: momci su u toj formaciji hodali složno kao jedan, dok je kiša oko njih i dalje sveudilj padala.
Ponekad bi netko od njih ispričao kakvu šalu i svima je to bilo neobično drago. Inače, Drago je moj tetak koji i dan danas živi u Sisku.Visok je i jak, ima brkove, i ima brojne tetovaže po tijelu. Za vrijeme rata je gađao četnike iz topa. I naši bi momci rado imali kakav top ili pištolj. Ali, nisu imali nikakva oružja, nisu imali ništa osim svog velikog srca i snažne volje, svaka im čast.

Nad šumom se je nadvila noć, a nakon pola sata noć je postala zaista već jako mrkla. Vidljivost je bila još slabija zbog kiše koja je padala od samoga jutra, pa preko cijeloga dana, i evo – sve do sad – do mrkloga mraka. Brojne opasanosti koje su vrebale iz mraka, iza svakog drveta i iza svakoga žbuna – činile su se još brojnijima i opasnijima. Sreća je bila ta što su svi oni bilo hrabri i dobro izvježbani, a sama činjenica da nisu imali baš nikakva oružja ih je na neki pevrezan način tjerala da nastave još hrabrije i još odlučnije prema Sesvetama, brojnim opasnostima i kiši – unatoč.
‘Jao, udario sam se!’ – rekao bi koji od njih ako bi se negdje udartio. Ili:
‘Uh, da mi je sad…’ – to bi rekao onaj među njima koji bi u tom trenutku poželio nešto što trenutno nije bilo moguće da ima. Svaki sa svojim mislima i svi sa zajedničkim ciljem, naši su junaci nezadrživo kročili šumom, iako je kiša i dalje neštedimice padala.

I tako su prolazile sekunde i minute, prolazili su gradovi i sela, prolazila su mora i planine. Prolazili su ljudi i običaji, prolazilo je dobro i zlo, prolazilo bi gotovo sve što bi došlo, sve – osim te mrkle i u isto vrijeme mračne noći, i te obilne i dosadne kiše.

Već gotovo sasvim shrvani umorom zbog dugotrajnog hodanja po teškom i blatnjavom terenu, koji je još težim činila mrkla noć i kiša koja je padala svuda i na sve strane, naši su mladići doživjeli doživljaj kojeg će sigurno pamtiti cijeloga života. Naime, skoro da su već bili pri samome kraju, skoro da su već došli pred sam kraj šume, kad je došlo do incidenta koji ih je zaista užasno uznemirio.
Ravno pred njihovim očima, ni stotinjak metara od njih, Rodi je glasno uzviknuo:
– Pazi Blek, mundiri!!! – glasno je uzviknuo Rodi i od uzbuđenja pao sa konja.
– Augrrrr! – zarežao je Veliki Blek, i naglo se okrenuo pa šakom udario dvojcu odjednom.
– Oooouuuu… – bolno su zajaukali Crveni mundiri koje je Blek oborio jednim jedinim udracem.
– AUGRRRRHHH!!! – još je glasnije zarežao Veliki Blek, djelovao je kao da je skroz popizdio. Jasno su se vidjeli njegovi bijeli i pravilni zubi, a mundiri se zbog toga još više uplašiše.

Ipak, kako je Crvenih mundira zaista bilo mnogo više, među njima se razvije ljuta bitka. TUP-TUP, TRES i ZBONG – odzvanjali su udarci. U različitim formacijama su napadali Bleka, i sa lijeva i sa desna, ali – Blek se beskompromisno borio sa njima, nije uzmaknuo niti pedlja…
Za cijelo to vrijeme, dva su Crvena mundira cipelarila Rodija koji je to vrlo teško podnosio. Kad je to Blek opazio, viknuo je:
– Prokletnici jedni, aaauughhhrr, pustite Rodija!!! – zaprijetio im je Blek koji se istovremeno borio sa oko pedesetak Crvenih mundira. Ovi prijetnju shvatiše sasvim ozbiljno, pa udariše Rodija svaki još po jednom i – pobjegnu u šumu. Nisu ni primijetili naše momke koji su sakriveni svaki iza svojeg drveta cijelo vrijeme pažljivo promatrali cijeli taj eksces.
Bitka izmađu Velikog Bleka i Crvenih mundira polako je jenjavala. Jednog po jednog i Blek ih sve redom pobije.
– Ajajajajjj! – zadere se on i jurne u šumu za onom dvojcom koji su šorali Rodija.
Rodi je za to vrijeme bespomoćno ležao na travi. Cvilio je i jaukao, nije mu bilo dobro.

Kada su zaključili da je Blek već dovoljno odmakao u šumi jureći dva vrlo brza i izdržljiva Crvena mundira, naši momci izađoše iz svojih zaklona na čistinu i primiše se za ruke.
– Gledajte momci, prestala je kiša! – rekao je jedan.
– Zaista! – potvrdio je drugi.
– A padala je tako dugo… – zamišljeno je rekao treći.
– Zašto? I kako? – četvrti će na to. On je uvijek u svemu tražio neko skriveno značenje.
– Zapjevajmo! – predložio je komandant.
I dok je prvo jutarnje sunce nježno milovalo njihova lica, zapjevali su svi u isti glas:
‘Što je danas lijep i sunčan dan’ – pjevali su dok su se kapljice kiše preostale po krošnjama drveća iskrile tisućama boja.
Nakon što su ozarenih lica otpjevali još nekoliko pjesama, napokon primijetiše Rodija koji se nekako uspio pribrati i doći k sebi. Sjedio je na panju i tužno gledao u daljinu. Gledao je za oblacima koji su plovili svojim putem prema Varaždinu. Odjednom je protrnuo od straha! Netko mu je stavio ruku na rame, a to je bio komandant.
– Pridruži nam se – reče mu komandant. – Veliki Blek će još dugo loviti mundire, a ti ne možeš ovdje ostati sam. Osim toga… MI ZNAMO zašto Blek ima nadimak – Veliki.
Pomislivši kako je to idealna prilika da se napokon oslobodi Velikog Bleka, i njegovih izopačenih igrica koje su znale potrajati i cijelu noć – Rodi pristane, pa im se pridruži. Radosni što su dobili novoga člana, naši se hrabri momci počeše grliti i ljubiti.
– SKIDAJTE SE! – veselo podviknu komandant, a ovi ga sa poštovanjem poslušaše. Oprema je letjela na sve strane.

Uskoro se je iz šume pojavio i Veliki Blek, ruku pod ruku sa jednim od ona dva mundira.
– Mnogo sam ih u životu pobio, ali ovoga ne mogu… – reče Blek. – Jednostavno je prekrasan! Nikad nisam vidio ljepšeg mundira od njega.
To rekavši, Blek ga nježno poljubi u usta.
Za to je vrijeme Rodi već bio u kolopletu golih i od uzbuđenja divljih muških tijela. Svatko je tu sebi pronašao srodnu dušu bez puno pitanja. Baš svi su bili jako zadovoljni i zbog toga su radili svakakve grimase. Bio je to užasno lijep prizor.

Sunce je još satima blještalo po njihovim isklesanim i znojnim tijelima, a razni mirisi su se miješali sa smradom kojeg bi južni vjetrić donio sa svinjogojskih farmi koje su bile u blizini. Sesvete su bile – nadomak.