Piše: Marijan Grakalić

Karakteristično je da novo ustoličeni politički lideri često nastoje sebe prikazati kao svojevrsne narodne junake ili pak one prosvijećene bisere u kruni državno-političke kolajne s kojima započinje čarolija ”oporavka”, ”reforme”, ”demokracije”, ”pravednosti” i inih ideoloških doskočica. Iako i kod nas imamo poveliko blago takvih primjeraka i primjera, veliku pažnju javnosti u susjednoj Srbiji izazvao je jučerašnji govor Nenada Čanka narodnog poslanika i lidera Lige socijalnih demokrata Vojvodine u Skupštini Srbije. Njegovo obraćanje očekivalo se s pozornošću i zbog oktroiranja ove pokrajine od strane političkog Beograda koji unatoč tome što se nominalno zalaže za europske političke ideale svojim potezima u posljednje vrijeme podiže tenzije u ovoj multietničkoj pokrajini. Istodobno Čankov govor bio je i reakcija na naslovni govor mandatara za predsjednika vlade Srbije Ivice Dačića (Malog Slobe) koji je u prošlosti obnašao i mandat ministra u resoru unutarnjih poslova, a ovom je prigodom naglasio kako Srbija svima pruža ruku pomirenja i kako su pred njom izazovi preporoda iako je situacija teška i kriza velika.

Čanak je veoma nadahnuto ukazao na to da sveopće siromaštvo koje prevladava nije nastalo samo po sebi već da ima svoje uzroke u politici i politikama kakve su već prije provodili razni Dačići i njemu slična gospoda koja se sada ponašaju kao da su se prvi puta susreli ne samo sa situacijom, drugim političkim osobama u tom okruženju, pa i sa samima sobom. Nekako to i ovdje u Hrvatskoj zvuči veoma prepoznatljivo. Ono na što je Nenad Čanak posebno i bez uvijanja ukazao kad se radi o političkom programu bivšeg pendrek efendije a izgleda i budućeg srbijanskog predsjednika vlade, jest pojam i ideja nacionalnog preporoda. Kaže kako ga je korištenje reči preporod inspiriralo da se sjeti govora Adolfa Hitlera koji je otvarajući ”Dom njemačke umjetnosti u Munchenu” rekao: „Sretan je narod koji na svom putu ima velike zadatke. Čovjek ne živi samo na hljebu. Nisu samo naše ekonomije i financije ugrožene. Ugrožene su i naše duše. Zbog toga ćemo mi Njemačkoj donijeti preporod.” Da su Nijemci Hitleru tada u velikoj mjeri povjerovali Čanak ne nalazi upitnim, ali se pita je li uopće moguće kada predstojeća vlast već nudi ruke pomirenja susjedima da se to dogodi samo od sebe. Tako kaže: ”Gospodine mandataru mogu li pitanje da postavim? Koga ćete poslati sljedeće godine u Potočare? Koga ćete poslati u Potočare da u ime Srbije klekne pred žrtvama koje su napravljene i ime srpskog naroda i Srbije? Zato što genocid koji je počinjen tamo je stvar koja uvelike opterećuje građane Srbije i kompletnu državu činjenicom da je nemoguće uspostaviti normalne odnose sa okruženjem ako se nastavi prenebjegavati naša novija historija. Predlažem vam gospodine mandataru, budući premijeru ove zemlje da poduzmete sve korake za što hitniju lustraciju. Lustraciju onih iz devedesetih godina koji su nas doveli u ovu situaciju u koju nismo mi pali niti nam se desila, da bismo prestali sa ovakvim propadanjem u koje smo došli.”

Slušajući Nenada Čanka čovjek gotovo da požali što u domaćoj radinosti hrvatske političke obrtnice nema čovjeka koji toliko razumno i rječito može reći popu pop a bobu bob. Ne tiče se to tek moralne i političke pokore za genocid u Srebrenici već i na ono drugo, podjednako bitno pitanje. Ono koje otvara ideja lustracije za političare i političke partije koji su od devedesetih do danas beskičmenjački i za velke nofce omogućili ne samo tajkunizaciju već i ovo prekogrobno zaduživanje i jezivo osiromašenje cijele regije a time i Lijepe naše. Nesumnjivo se u cijeloj regiji prepoznaju slični mehanizmi i događaji političkog zlotvorstva, izbjegavanja odgovornosti i kriminala. Ako se sjetimo one vrijedne poslovice koju je iz pravičnih pobuda možda potrebno dati tetovirati na nekom intimnijem dijelu tijela koja kaže: ”što nas ne ubije to nas ojača”, onda je lustracija za devedesete daleko značajnija od slučaja Zampa, afere farbanja tunela za milijunske iznose ili malverzacija dr. Ive Sanadera. Moguće je kako je Čanak u pravu i kako je to jedini način da se efikasno riješimo korumpirane, ohole i lakome političke oligarhije.