Piše; Marijan Grakalić

Iskrenost oduvijek plijeni time što je neposredna, najčešće i nenadoknadiva. Upravo takav bio je i pokojni Željko Jerman (Zagreb, 10. ožujka 1949 – Korčula, 17. srpnja 2006.). Nekoliko dana prije slučajno smo se sreli na vrućem kamenom stepeništu koje vodi kroz zidine u stari srednjovjekovni grad i skrenuli na rakiju. On tada već više godina nije čuo i sa sobom je nosio malu bilježnicu i olovku da mu prijatelji mogu napisati ono što imaju za reći. Volio bih sada imati tu teku i prisjetiti se cijelog tog razgovora, ni po čemu posebnog, običnog i ljetnog – o djeci, plažama i kućnim ljubimcima. Utopio se u moru ispred samostana sv. Nikole, nesretno i banalno, ostavljajući nas zatečene u nevjerici iznenadna gubitka.

Kao rijetko tko zračio je onom domaćom prisnošću koju može izroditi jedino asfalt Zagreba i taj je grad bio i ostao za njega vječno i jedinstveno mjesto otkrovenja, umjetničkog i osobnog. Od ozbiljne šprehe pa do sarkazma provlačile su se oduvijek u njegovim riječima siluete dotrajalih kuća i prašnih ulica, realnost posrednika zbog novih traperica, značaj i posebnosti domaćeg od stranog rocka, ali i teme buntovnog idealizma umjetnika koji živi svoje poslanje kao što se i sve drugo bilo to nevidljivo ili ne pri tome gubi u onom sutonu u kakvom je negdašnji Zagreb nestajao svake noći uz pijance, škripu tramvaja, rijetke automobile i radnike u plavim odijelima koji žure na spavanje iscrpljene poslom. Snažnom prisnošću vlastit je život pretpostavio kao umjetnost ostajući pri tome dijete grada u kojemu je znao sve špelunke i sve face, gdje je nesvakidašnjom hrabrošću iznjedrio vlastiti art unatoč nedaćama, klikama i klanovima, ostajući pri tome samosvojan s jedinstvenim pristupom zbilji i njenoj predodžbi, a što se vidi u njegovom filmu ”Moj mjesec” iz 2005. godine.

Moguće je kako je misao da je jedan dan ili tek jedan trenutak dovoljan da izrazi cijeli život ili njegov sukus ona osnova koja leži u fascinaciji fotografijom što je temeljito pogodila Jermna, pa je on 1967. godine prekinuo školovanje i posvetio se tom mediju. Fotografski tečaj završio je 1970. godine kako bi potom pokrenuo studio ”Blow Up”, a 1973. pristupa radikalnim postupcima lijevajući kemikalije na film kako bi takvom dekonstrukcijom ukazao na važnost unutarnjih procesa na umjetnost i njen odnos prema realnosti. Taj izražaj prepoznaje povjesničar umjetnosti Radoslav Putar, bivši član kultne umjetničke grupe ”Grgona” pa Jermanove radove uvrštava u važnu izložbu nazvanu ”Nova fotografija”. Dvije godine poslije upravo mu Putar priređuje i prvu samostalnu izložbu ”Subjektivna fotografija”, a Jerman zajedno sa Vladom Matekom, Borisom Demurom, Fedorom Vučemilovićem, Svenom i Marijanom Stilinovićem osniva ”Grupu šestorice”. Ova umjetnička akcija izvodila je prepoznatljive artističke intervencije po gradu, često na tadašnjem Trgu republike nastojeći angažirano ukazati na promjene što ih umjetnost stvara u nekom prostoru ili u svijetu. U tom periodu nastaje samo-pokrenuta galerija ”Podroom” gdje se organiziraju izložbe i akcije. Sve to vrijeme Jerman snima i ono što naziva ”Moj dnevnik”, a što je ustvari jednostavna i svakodnevna umjetnička akacija koja nastoji prodrijeti u bit stvari i prikazati ono inače nedostupno.

Jedna od mladenačkih anarho-art akcija bila je primjerice anti-komemoracija bardu naše književnosti Miroslavu Krleži izvedena na njegovom sprovodu 1982. godine. Nabavljajući propusnice za pogreb temeljem iskaznice nekog udruženja umjetničkih fotografa, Jerman izvodi ”nevidljivu akciju” snimajući sprovod fotoaparatom bez filma, dok Vlado Martek ostavlja tom prigodom uokolo Krležine knjige iz vlastite biblioteke. Javne umjetničke akcije Jerman je u period od 1979. do 1983. godine često izvodio sa svojom prvom suprugom Vlastom Delimar, današnjom heroinom našeg performansa. Poetska osnova Jermanove umjetnosti i osjećajnosti koja se trudila biti angažiranom i suvremenom svoja idealna počela nalazila je u onim uzorima kakvi su opjevani primjerice u njemu važnoj romantičnoj pjesmi Heinricha Heinea ”Lorelei” koja govori o predivnoj vili Lorelei što svojom zvonkom pjesmom mami mornare zanesene osjećanjima u sigurnu smrt u vodama rijeke Rheine. Takvo osjećanje za tragično odnosno za smrtonosnu prirodu ljubavi i umjetnosti prisutna je u Jermanovim djelima. Ipak, on od ideala ne odustaje jer smatra kako je hrabrost ne samo iskustvo nego i osnovno obilježje originalne i samosvojne životne i umjetničke pozicije. Tako brak s Vlastom Delimar započinje kao umjetnička akcija javnog vjenčanja i nastavlja se velikim intenzitetom spajanja ne samo dvoje ljudi nego prožimanja umjetničkog nadahnuća sa životnom svakodnevnicom. Nakon nekoliko godina takav odnos izjeda ih oboje pa se rastaju ali ostaju prijatelji.

Željko Jerman zadužio je u mnogo čemu modernu hrvatsku umjetnost. Ponajprije radom “Ovo nije moj svijet” ispisanim na roli foto papira i izloženim na ulici jer je upravo njih i inače često pričešćivao svojim artom. Značajna je i njegova izložba ”Moja godina”, te “Punk Art”. Na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u Splitu predaje od 1998. do 2001. godine, gdje pokreće i galeriju Ghetto. No ono što me je uvijek oduševljavalo bili su njegovi tekstovi i kolumne koje je pisao. Prvo u ”Studentskom listu” od 1988. godine, a poslije i drugdje iskazujući neporeciv slobodarski duh koji nije priznavao autoritete često se izrugujući njihovim glupostima. Jerman je čovjek koji je u ono navodno neslobodno i sivo vrijeme razvio transparent s natpisom ”Ovo nije moj svijet” – hrabro i postojano braneći svoju autonomnost i pravo umjetnosti na slobodu. Pravo ujedno i na ove riječi koje pohađaju davno otišla prijatelja ne želeći i ne dajući da se svijet svede na ništavnost.

 

Lorelei

Ja ne znam što treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.

(Heinrich Heine)