1.
Kao riječ usukana u govor k’o u rukavicu,
Kao mjesec udomaćen u lan pšeničnih polja,
Kao blijeda zvijezda na licu noći,
Kao mrtav vrabac dok leži na dlanu;
Nadam se spokojnom trenutku šutnje i sna.

Htijenje namješta dušu iščašenu u namjeri
Teče krivudavim krvotokom strasti.

Riječ tražim u predavanju pedagoga,
U gregorijanskim napjevima pobožnog fratra,
Izjalovljenu u ideologiji nazovi-demokrata
Opijenih američkom megalomanijom o bogatstvu.

Tražim riječ u kaljužama prokisle jeseni,
Po kočijaškim ulicama velegrada,
U praznim pogledima noćnih prolaznika.
Tražim riječ tople dobrodošlice,
Riječ straha u tračnicama tramvaja.

Tražim riječ obećanu iz ljubavi!

2.
Nigdje ničije ognjište u ovome gradu,
Ničije oči na licu čovjeka kada se budi umoran
I nestaje iza navučenih zavjesa današnjice.

Nigdje stare riječi ubodene u vidokrug kao strijele;
Dok po praznoj ulici škripuću koraci smetlara
A u potkrovlju pauk posluje između rogova i crijepa,
Prede čvrstu mrežu za nova krvoprolića.

Tišina vlada u bataljunu muha : regrutiranih rezervista.

Tuđa je riječ ispisana u TV-reklami,
Doživljaji “Harry Potter-a u školi čarobnjaka”…
Trudimo se engleski postati novi iternauti.

Reklo bi se da smo razumjeli sve od prve!

Ne pitamo kako riječ dospijeva s pučine mora,
Uplete se u vunu pjene pod nogama obale.
Ne pitamo što ušiva šapat u svjetlucanje zvijezda
I razbacuje vapaj udovica po toboganima valova.

Gdje je riječ stvrdnuta u žuljevima težačke ruke
Ili ona izgubljena na crti između mora i neba,
Ona što priziva mornare i galebove po oceanima;
Da ne lutaju bez ognjišta ni gnijezda?

Što je čarolija plemenskog čarobnjaka?

3.
Već poznatu riječ zamišljam u grču,
Ako tražim u zakrpama magle požutjelu grešku jeseni,
U ogoljelim krošnjama svaki zalutali list,
U kori stabla urezano srce zaljubljenog gimnazijalca…
Ako slutim vonj u laticama uvelih krizantema.

Tražim smrt meteora padajućih u tami,
Riječi smijeha i pjesme u srcima siročadi,
Tražim leptira i pčelu kad težače cvjetnom livadom,
Tražim smijeh mladosti i mudrost starosti u očima pradjedova.

Pokoja riječ nas veže za već poznatu melodiju…

Tražim strpljivo svaku mrvicu samljevenih riječi,
Onih mlinskim kamenjem ili onih prešom vremena…
Tražim svoje pijanstvo u pijanstvu porušenog zida
Jer, nema majstora koji bi sazidao moje riječi…

Tražim zapaljenu svijeću pokraj starinskog kreveta,
Domaću molitvu u sobi mog djetinjstva,
Stotinu svjetlosnih godina udaljenu do Boga…

4.
Riječ tražim koju još nitko izrekao nije,
Kojom se nitko nije znao okititi do sad,
Koju pripisujem dječački neprekidnoj nadi;
Dugim jutrima bezbrižnog školarca
Putom u školu između rascvjetanih ruža.
Pogledom slijedim put u susjedno selo
I tako dalje i tako dalje, na putu u horizont.

Riječ tražim o zemlji, među ratarima,
Koju ne znam opisati navrat-nanos ili zbrda-zdola;
“…Ležala je u očevim rukama punih rada i ilovače,
U pogledu, u kojem zemlja stari kao dobro vino
A čičak cvjeta u žitu poput pravih ruža…”

Riječ u kojoj zimska jutra nastanjuju vrapci i lavež pasa,
A zaleđenim kolotečinama mljekarovi konji saonice vuku
S kantama punih mlijeka obješenih sa strane,
K’o sa zakrpama ušivenim na nogavicama prosjaka.

Naučne se riječi sriču iz života drveća i ptica;
Komunizmu su nas učili učitelji između dvije istine.
Mi bismo to zapamtili k’o pjesmicu i recitirali pionirima,
U čije ime, recite mi ako znate bolje od drugih?

Mene optužili da govorim protu-društveno,
Kako se ne smije: protu-partijski i pro-kapitalistički.

5.
Našu riječ u tuđini nitko ne razumije na naš način.

Naša bi riječ obukla ruho svih naglasaka svijeta,
“NE” iz mojih usta bi postalo “DA” u svjedočenju kurve,
Novinarska pera bi mi odmah pripisala razbludne strasti,
Kao poznatim zvijezdama iz američkih sapunica na televiziji.

U meni katedrala uzdiže prastaru molitvu tihom Bogu;
Zbog nekog oskudnog znanja o “Raju poslije smrti”,
Što me učio svećenik kojemu nitko ne vjeruje osim udovica.

Čak i kletva mi se omakne bez nužne namjere.

Ne mislim ja ni ovo ni ono – ako znate na što mislim.
Govorim da cvijeće vene a da mu se ne zna ni rod ni porod,
Latica mu pada za laticom – jedna za drugom kao suze,
Po nedjeljom stolnjaku oko suhe vaze na sredini stola.

Sa dvije strane supružnici – licem u lice k’o dva ogledala,
Ne dijele više ništa zajedničkog, osim brige o poslu i djeci
Ili pokoju pozu sa starih fotografija, primljenih uz more.
Čude se, kako su mogli biti “tolike šeprtlje u to vrijeme”,
Kako su se držali ukočeno kao “uštirkana suknja Bogorodice”.
Držali do obećanja za koja su znali da ih neće održati.

Čovjek vjeruje u sve najbolje kad sanja o ljubavi, zar ne?
Ali kada je budan, stvarno, istinski i potpuno budan, što će?
Omakne mu se ponekad sočna psovka na materinjem jeziku.

6.
Svaka riječ moli svoju litaniju u nekom okviru po modi,
One s prostim izrekama s ulica ili iz zapušenih gostiona.
Polako čitam iskrivljena slova, koja mi se nizašto rugaju
Iz neuspjelih grafita ispisanih po stjenkama vagona.

Moj se život odvija po predviđenom planu; reklo bi se.

Živim uprazno kao čitav svijet i svi oni koje poznajem
Jer ništa ne napreduje u našim životima nekom smopoštovanju.
Nikakav svetac nam nije ni vjera ni nevjera za prijeđen put,
Ništa ne zvoni u zvoniku naših riječi klatnom nadahnuća,
Ne možemo jedno drugom zasvirati frulom iz mlade vrbe:
Grad je zasran psima, drveće je još s predratnih razglednica…

Život je iznenadna čarolija koja zrači iz razbijenog ogledala.

Kad mi, recimo, ponestane malo strpljenja, kao što vidite,
Ne čitam u kocki plavog neba što Ciganka čita u mom dlanu,
Ne gledam neponovljivom zakrivljenom vizijom Van-Goga,
Olako upletene riječi u vijčane krošnje primorskih čempresa.

Budim se ispunjen patvorenim krikom u riječima o tebi…

(Zlatko Martinko: ”SVE MOJE; jedino…”, POETA, Beograd, 2012.)