Piše: Mihela Hadrian

U mome djetinjstvu dječaci su se igrali rata, a djevojčice ponajviše lutkama. To je bilo davno, u vrijeme kada nismo razbijali glavu tko se kako preziva,čiji roditelji imaju više novca, jer ga nitko i nije imao osim za one najnužnije potrebe,nismo niti brojali ničija krvna zrnca! Samo smo se igrali!

Ja sam zapravo više voljela dječačke igre nego lutku; jednu jedinu, gumenu koja bi mi začas dosadila. Ali ganjati se s dečkima po susjedstvu,loviti se, sakrivati, glumiti Indijance i kauboje,e to je već bila uživancija! U to mi vrijeme nije na um padalo tko su zapravo u tome ratu žrtve a tko agresori ? Uvijek sam nastojala biti na strani jačih;kauboja. No danas bih možda malo pažljivije birala strane, iako sam sigurna da ništa nije niti crno,niti bijelo! Svaka strana ima svoju istinu! A rat, bilo kakav, bilo koji, jednostavno nastojim zaboraviti!
Na svoju sam nesreću svjedočila jednom ružnom, stvarnom ratu kojeg pogotovo želim izbrisati iz sjećanja, ali mi ne daju! Kuda god se okrenem, u gotovo svakoj prilici on je prisutan, ali nisu to više bezazleni kauboji i Indijanci, već zastrašujuće utvare još strašnijih pozdrava, kapa s amblemima od kojih se diže kosa na glavi! Već dvadeset godina nakon zadnjeg rata još huškači dižu svoj glas, još rovare i kopaju po krvavim ranama, onako podlo, sadistički. Ne možemo dalje, ne daju nam niti proviriti u budućnost jer većina nacije svim svojim bićem nastoji oživjeti prošlost, prizivljući demone, u svemu i svačemu vide provokaciju.

Nedavno je frontman kultnog sastava „ Riblja čorba“ , Đorđević, nekada od milja zvan Bora Čorba, a danas od velikog dijela te iste publike koja ga je nekada obožavala sotoniziran, izjavio da bi želio opet svirati u Hrvatskoj ali da se ne misli ni zašto ispričavati! O komentarima na razno raznim forumima i portalima ne želim ovdje govoriti, dovoljno je reći da toliko sirove mržnje, toliko prostakluka iz usta deklariranih vjernika teško da i vi slobodoumniji čitatelji možete i zamisliti! Sličnih je reakcija, pa čak i prosvjeda bilo i prije gostovanja Lepe Brene, no unatoč tome napunila je zagrebačku Arenu.

Uopće mi nije namjera ovdje braniti Boru Čorbu od njegovih pročetničkih izjava; to su njegovi stavovi, s naše točke gledišta neprihvatljivi u svakom slučaju. No možemo li mi s ove strane onako, baš nepristrano shvatiti pozadinu takva ponašanja? Kako sam već rekla svatko ima svoju istinu.

Srbija ima Boru Čorbu, mi imamo također uteg oko vrata; Thompsona! O njegovim nastupima, o dernecima njegovih fanova svi već i previše znamo , a sad znamo čak i to da je taj najveći od svih domoljuba, primao novce iz famoznih „ crnih torbi“, da ne plača porez, jednom riječju svoje je ”domoljublje”itekako dobro unovčio! No pustimo i te gadarije i okrenimo se stvarnom problemu; a to je tržište!

Ex Yu isto nije baš bilo neko jako veliko tržište pa su i estradnjaci i svi koji su smatrali da imaju što prodati odlazili u pečalbu, na turneje po bivšem SSSR-u, zapadnoj Europi, u Ameriku, Australiju ne bi li se štogod zaradilo. A raspadom Jugoslavije, tržišta su postala još manja, minijaturna. A ruku na srce estradnjaka ima sve više, i sportaša, književnika,svega je puno a dvorište je pretijesno, uz to još i do zla boga siromašno. Tu kod nas možeš prodati kruh i mlijeko, jedan sapun na kojeg jako paziš da što dulje traje i to bi bilo to. Tko ima novca da se počasti knjigom, odlaskom u teatar ili CD-om? Doduše u teatar naši ljudi ionako su i u boljim vremenima išli rijetko ili nikako; više na ćevape i narodnjake! I tako je postepeno moralo doći do normalizacije odnosa između nekada zaraćenih strana. I naši su se tajkuni već odavno domislili poslovati s ”ukletim neprijateljem”, jer novac je novac, nema boje niti nacionalnosti. I naša proslavljena Tereza otišla je pjevati u Beograd, iako se klela da to neće nikada učiniti. Najprije su je popljuvali a onda su se strasti stišale, a ona sama nazvala je to dugom tamošnjoj vjernoj publici! Da se razumijemo ne zamjeram joj. Prirodno, jer mnogi već godinama odlaze u Crnu Goru, u BiH trbuhom za kruhom, a niti tamo negdje preko Drine isto nije ništa bolje. Ali život ide dalje. Mene osobno ne smeta što bi Bora Čorba došao pjevati k nama jer sam u stanju odvojiti njegova privatna ratnodobska razmišljanja od njegove glazbe koja je divna,kao i njegovi angažirani stihovi,niti me smetaju drugi izvođači, a bilo ih je već mnogo,smetaju me cajke! Smeta me taj naš primitivni „cajkaški “mentalitet, to gologuzo kreveljenje pred uznojenim likovima koji bazde na rakijetinu i luk,pred likovima koji su spremni i za krivi pogled mahnuti nožem, čakijom, kako god!

Valjalo bi odvojiti politiku od umjetnosti, kao što bi valjalo odvojiti politiku i od sporta, a ne da nam se ponovno dogodi da nam uspaljena macho seljačina opali šamarčinu pred cijelim svijetom jer mu je jezik brži od pameti! I tako u drugi plan zametne ono dobro za što su se dečki borili; sve pada u vodu jer huškač s mozgom veličine graška sebi dopušta u ime cijele nacije koju tamo predstavlja davati glupiozne i skandalozne izjave! A gospođi Branđolini se ispričavam i poručujem da iako je veliki dio Hrvatina na intelektualnom nivou dotičnog selektora, ima ipak ovdje i ljudi koji razmišljaju, koji su igre Indijanaca i kauboja ostavili negdje u djetinjstvu, a svoju djecu uče da ljude ne dijele po bojama, kapama i inim vragolijama već samo i isključivo prema njihovim djelima.

Za kraj ;bezvremenska pjesma Bore Čorbe. Ima li ovdje, u tim stihovima išta zbog čega bi se netko morao ispričati?

Pogledaj dom svoj, andjele,
i skini paucinu s ociju,
videces prizore potresne,
videces nesrecne i bolesne,
videces cemer, smrt i jad.
Pogledaj stado, andjele,
sve sami bogalji i prosjaci,
slepi tumaraju u gomili,
svima su kicmu polomili,
od tebe ocekuju spas.
Pogledaj bagru, andjele,
njihova dusa je prokleta,
svima su stavili amove,
sebi sagradili hramove,
ruke im ogrezle u krv.
Podigni mac svoj, andjele,
seti se krstaskih ratova,
seti se preklanih vratova,
kad dodjes bogu na istinu,
nek ti u dusi vlada mir.
Uslisi molitve, andjele,
dabogda pocrkali dusmani,
pa budi andjeo osvete,
neka na svojoj kozi osete,
sta znaci beda, strah i bol.