Piše: Marijan Grakalić

Ponekad pomislim kako je cijela zbrka tek usputna i da će proći do jutra. Svjetlo zore preobratiti će život i grad i lakoćom nadomjestiti će se sve. Zasjati će pod nebom davno izgubljeni osmijesi, siromaštvo će nestati kao krhki san kojeg se uskoro više neću niti sjećati.

Još prije osvita kreću rani tramvaji. Vijugaju svojim nepromjenjivim putima gradom od betona i tišine prema centru, mjestu gdje se svi zaklinju na krv i meso. Putnici pate od neumitnosti strpljenja i još koječega. Bez obzira gdje se nalaze ne popušta gradski nagon koji ih gura u prvi red. Zato je i nemoguće lutati tramvajima. Pustolovina se za čas prelomi između redoslijeda i potrebe. To ubija svaku priču.

Svoju auto-ekskomunikaciju Henri Miller opisuje kao posljedicu situacije u kojoj ”na kraju svijeta nema više ničega čime bi se čovjek mogao oduprijeti strahovladi samoće.” Heretik ne samo da prezire kanone objava, već zna ujesti za srce. Prolaznici mi zadnjih mjeseci djeluju kao osobe kojima bi dobro došlo vidovito pismo što počinje s napomenom: Ima nade… Bilo posve uzvišeno susresti nekoga tko živi posve gol, zaodjenut u nebo kao kakav svetac i zadovoljan je u svojim mislima ne mareći za išta.

Kako bi tek bilo da sam u vlaku što nestrpljivo očekuje kolodvorsko zvono kako bih otputovao dalje. Možda u Rusiju ili Sibir. Zamišljam Moskvu kakva je bila u doba Ivana Groznog. Drvene boljarske kuće i suludog cara u pohabanoj tamnoj mantiji. Ceri reži na sve žedan osvete iako ga ni ona ne može utješiti, dok se Sjevernjača ”nijemo povrh oltara kao suza smrznuta koči”. Nema tu nikakve slobode. Sve je jasno. Okrutni vladar istoka ipak je iskren: bijeg ne postoji, sve je u njegovoj vlasti. Svijet, to je on samom sebi nesreća.

Ostajem na sreću ipak u Zagrebu i prisjećam se Vojnovićeve pripovijetke ”U magli” gdje on kaže da ”fraza, ma bila i u blatu napisana, traži prije svega, da se na nju pazi.” Postoji tu čitav naramak nervoze kada je riječ o situaciji umjetnosti. Mjesto gdje bi se moglo skrasiti i pripovijedati sve je dalje i sve nepristupačnije.

Sudbine pisca ne tako rijetko prekrivaju manipulacije posthumnih pozlata. Krleža svojedobno očajava nad tim propalim putem u raj.

Gore su Vraz i Lisinski što su umrli od sušice i gladi. Kranjčević sa svojim stihovima koji je preminuo u 43. godini. Janko Polić Kamov što se ubio u Barceloni u svojoj 24. godini, dok se slikar Josip Račić isto tako još mlad ubio u Parizu. Luka Botić umro je u 33. godini od tuberkuloze. Od iste bolesti siromaha umro je i Antun Branko Šimić. Felbinger je umro u ubožnici. Ćerina, Vidrić i Harambašić su poludjeli, dok Matoš umire u 41. godini od raka grla. I tako dalje. Posmrtna slava i životna oskudica tu idu tu ruku pod ruku.

Pisac je u našoj kulturi osiguran i čitan najviše onda kada je na nebu, neovisno o tome kako je tamo. Naime, kada su jednom Diogena pitali što se događa na nebu odgovorio je kako ne zna jer gore nije nikad bio. I bolje, jer teško da se može gore.