Piše: Mihela Hadrian

Popularna opereta Franza Lehara “Zemlja smiješka” unatoč trudu da se nasmijemo u Hrvatskoj je poprilična nepoznanica. Ona nije popularna, iako se svi s druge strane, živo sjećamo sjajnih humorističnih serija domaće proizvodnje što smo ih pozorno pratili (davno, još u vrijeme prije velikog potopa). No, na tom su se polju ipak više isticali naši susjedi Srbi.

U nas Hrvata humor je bio više onako salonski, ponekad nalik na engleski humor. Najdraži vicevi bili su o Hasi i Muji, o zločestim i glupim milicionarima, o Bobiju i Rudiju i malom Ivici. Masni vicevi, kao da su nekuda vremenom iščezli; jer od kako imamo svoju državu narodu očito više nije do masti i viceva.

Postali smo smrtno ozbiljni. Na licima zabrinutost i bezvoljnost. Poneki lutajući pogledi u daljinu daju naslutiti da se više ne smije ni seksi pričicama o Fati, a odavno su pase vicevi o Hercegovcima, bijelim soknama i mobitelu. Rijetko prođe i poneki štos u stilu serije ”Zvonili ste Milorde”.

Naravno, Milordi su oni gore. Mi drugi ti smo kojima zvone, pa na najmanji zvuk zvona trčimo sa smiješkom ulizice. Cerimo se glupim pošalicama i plitkim frazama. No, do smijeha i nije. Pitam se kakvo je to vrijeme kada su ”vic maheri” danas naše vođe, političari. S druge strane najveće modne ikone drugarice su iz saborskih klupa. Za umrijet od smijeha!

U zemlji neimaštine i gladi oni nam serviraju razne ”duhovite recepte”. Ima tu svega. Od krumpir salate do nečijih jaja, po potrebi tvrdih ili mekanih. Uostalom, kako vele naše šaljivđije: neka institucije rade svoj posao. Tako je kako je – sranja se događaju!