Piše: Marijan Grakalić

Kraj je ljeta. U nedjeljnom prijepodnevu preplanula tijela napučuju Britanski trg, mjesto gdje se u to doba prodaju pravi i lažni antikviteti, knjige i umjetnine. Čitave ostavštine sada su tu. Oni osiromašeni prodaju vlastite popudbine kako bi opstali dok mešetari s osmijehom hvale svoju ponudu. Šareni i improvizirani antikvarijat duha, lake pameti i starih stvari izrasta ovdje na popucanom asfaltu platoa tržnice. Slava i čast novopečenih Zagrepčana ogleda se iza prvog ćoška gdje nosači odnose upravo kupljenu porodičnu vitrinu. Buvlja pijaca poprimila je dimenzija mita koji stoji ispred života i zbunjenih značenja ovog doba.

Starosjedioci naizgled ne kupuju ništa. Njih unatoč toplom vremenu doseže zebnja srca koja tako i tako nema kalendarsku obavezu. Zaleđuje ga pomalo ukočena teatralnost i lica odana manirama lažne učenosti. Postoji tu i prigodna moda zatečena pastelnim ugođajem što je naglašeno apšisanim odijelom ili izlizanim sakoom. Razliježe se uokolo napadana prisnost i potrošeni osmjeh jer ovdje gotovo da nema duha mladih ljudi ili onih koji bi se time isticali. Starost licitira oko prodaje prekupljenih stvari ili neke posuđene kolekcije, navodnih vrijednih radova i svega ostalog što se zapaža očima iz kojih je nestala životna radost.

Daleko je to od narodne snage koja bi željela da za malo para odnese kući vreću krpa, deterdžent, kilu kave i švercane cigarete. U prašini nedjelje zlate se secesijski lusteri, vrište ulja na platnu, lepršaju grafike i kočepere knjige. Promatraju nas porculanske figurice naglašene bjeline, priziva keramika iz raznih razdoblja, sjetno pričaju stare igračke, san o bogatstvu potkuruju novci prijašnjih država dok marke iz cijelog svijeta mame na putovanje. Ulašteni barokni šrajbtiš izviruje iza čitave gomile fotelja nudeći se za poklon nekom budućem intelektualcu. Biserne naušnice, replika stare sablje i kubura, bista Lenjina i plakati davnih filmskih predstava, sve je to tek na površini toga mora starudija između kojih se provlače gospoda i ogledavaju dame. Nemirna djeca pak natežu roditelje za rukave gledajući prema nedalekom izlogu sa poslasticama jer jedino ona znaju točno što je predmet njihovih strasti.

Prolazim ovuda nadajući se vidjeti barem neku kopiju ili reprodukciju Ludwiga Richtera koji je u bidermajeru oslikavao bojom i olovkom ne samo vanjski već i unutarnji svijet. Ponajviše snoviđenja i fenomene mašte pod dojmom tada raširenih pučkih osjećanja u pomalo djetinjastoj maniri i na način što nema nikakvih naročitih pretenzija. Prilika je to ustvari nedjeljnoga raspoloženja protkanog nostalgijom za lulom u dnevnoj sobi, lakim štivom i iz kuhinje dopirućim mirisom štrudla dok svijetlo voštanice u prozoru nadjačava predvečernji sumrak. No nema ovdje tog komada koji bi donio neki nevidljivi spokoj i onaj trag izvjesnosti kojeg ima spoznaja kako je budući poljubac u mraku već od prije pripravljen.

Osnova svakog ukusa je neuočljivost koja je ovdje nemoguća. Britanski trg ne pokazuje se kao mjesto sretnog rješenja u potrazi za slikama što nadahnjuju fino raspoloženje. Prije se očituje kao pozornica gdje se uz staretinarske potrebe rješavaju i one druge vezane za privredu gradske nomenklature koja na taj način osiromašenoj kulturnoj publici omogućuje da se za male pare u nedjeljno prijepodne prispodobe ovdje u bankrotiranoj varijanti.