Piše: Emir Sokolović

Jedna od naintrigantnijih latinskih poslovica koja se vremenom intenzicira s tom razlikom što su se nekada ljudi označavali kroz vidljive znakove time određujući ili pripadnost ili želju da pripadaju nekoj asocijaciji. Najvjerojatnje da je to zamagljeno i potisnuto jer je bio izuzetno veliki broj klanova, udruga i slično. Danas i ovdje je prevashodno priklonjeno moći i određeno kroz dominantnost klera i, za razliku od ranijeg doba, praktikovano kroz određene dekorativne elemente. (Ako realno sagledamo opstojnost i dosljednost onih koji upražnjavaju taj element ne može ni biti riječi o čemu drugom jer su njihova o(ne)svješćenja ekvivalent promjenama među dominionima.) Ne mogu pojmiti da je ikada bilo vise eksponiranih u vjeri, a manje vjere na ovim područjima. Floskulu „Božje je suditi!“ su izmislili prelati kako bi im privilegije i pored sveg razvrata komu se podaju ostale nedirnute. (Bar za života. Kasnije neka se drugi brinu o tomu.) Kamo god se osvrnete svugdje su sveta obilježja, zaklinjanja u postulate. A kada samo malo razgrnete vidite svu suprotnost i nehtijući. Naprosto: ćovjek je pogubljejn i oni koji su gospodari – doslovno – života i smrti potenciraju sopstvenu nemogućnost da se i oglase. Nekada je ovo, i pored – rekli bi – zabranjivanja vjere, bila zajednica u kojoj je etika bila dominantna. Ne kažem da je bila baš obrazovana kao sada, ali je postojao kodeks. A danas?! Danas postoje samo obilježeni ljudi kojima izvan kapitala i orobljavanja svega što je čovjek ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo. Pri tom se pozivaju na moral zanemarujući da isti imaju i kurve. Pa srećno u bordelu moji prelati…