DVOJNIK I SJENA GLUPOSTI

Kako je teškо
promatrati svijet
i pisati poeziju
jednim okom
uskoro će ti se zamagliti
i drugo
pa ćeš ponovo biti
zarobljen
u ogromnoj duplji
koja se odškrine
samo kad se rađa
plamen sa drugog svijeta

U jedan tren
mrziš i sebe
vraćaš se mrtav
sa fronta s dvojnikom
kupuješ
besmislene snove
i mrzim
jutarnji voz
koji gazi
istu stazu

Ja ti praštam
za sve “izmišljene” besmislice
poharane vijekove
čudne ere
i gromadno kamenja
Kome da kažem
za zamamne igre
za neparna jutra
za svod što sporo
nagriza potomstvo
rečenica
različitim varijacijama

Nemoj se smijati
kada zgasne
očaravajuće čuvstvo
tvog pijanstva
očajno si potreban
tužnom svijetu
što se pretvara
da spava
u tvojoj slabosti

(prevod s makedonskog: D.Babic)