Nevjerojatne priče za djecu i (ne)odrasle

PRIČA JE TO O KOMARCU RAJKU

(ili: kako su nastale neke narodne poslovice)

 

Piše: Milan Fošner

Srrk…
Srrrrrkkk…
Srrrk… Srrrrrrrk – PLJASSSS!
Bio je to posljednji zvuk u životu komarca Rajka.
Ovo je priča o njemu, i njemu sličnim krvopijama.

Rajkovi roditelji, Kristina i Željko, u prvoj mu varijanti htjedoše dati ime Matija, po Matiji Gupcu – vođi seljaka. Naravno: zbog Gupčeve velike srčanosti i lude hrabrosti da predvodi te neuke i proste ljude u pobuni protiv moćnoga feudalca Franje Tahija. Budući da je Franjo Tahi i do dan danas ostao jedan od najmoćnijih i najokrutnijih feudalaca, a Matija Gubec je imao petlje da mu se suprostavi, Rajkovi roditelji su bili sasvim sigurni da je ime Matija sasvim u redu za njihovoga sina.

Inače, vjerojatno to ne znate – Seljačka se je buna dogodila 1573. godine negdje u Hrvatskome zagorju. Bio je to sveopći metež, klanje i ubijačina: ‘kling-kling’ i ‘klang-klang’ odzvanjale su sjekire i vile, ‘zveng-zveng’ i ‘zbanh-zbanh’ udarale su motike i lopate. Udovi su ležali na sve strane i bilo je krvi sve do koljena. Zaista se trebalo pažljivo kretati po tim livadama nakon neke bitke.

Poneki bi seljak, znajući da mu se bliži kraj – pustio jednu suzu za Zagorske brege, i zatim bi neustrašivo jurnuo na isukane mačeve vojske Franje Tahija, koja je u to vrijeme bila jedna od najjačih vojski na tim prostorima. Čak bi se moglo reći da je ta vojska sve do dan danas ostala jedna od najjačih vojski.

Seljaci – kao takvi – zaista nisu imali nikakvih šansi da ostvare pobjedu ili bilo kakav povoljan rezultat.
Kad je bitka napokon završila (a stvarno je sve to skupa dugo trajalo!), svi su se zajedno – i vojska i prilično izranjavani, ali ipak živi seljaci – okupili ispred zgrade Sabora na Markovu trgu.

– Što je – seljačine!? – gromkim ih je pozdravom pozdravio Franjo Tahi, a masa je to popratila sa negodovanjem.
– Ha? Ha? Što je… he he he – i dalje se razmetao Tahi, a seljaci su se na to poprilično uskomešali.
Pa zar niste znali da sam ja ”Franjo, čovjek koji pobjeđuje?” – upita ih Tahi, više onako retorički, a masa je na to stvarno jako podivljala. Vikali su i gunđali. Neki su dizali ruke stisnute u šaku i prijetili njima. Oni seljaci što su ostali bez ruku zbog briljantno oštrih neprijateljskih mačeva – samo su vikali i gunđali. Budući da su ostali trajno osakaćeni, trudili su se da njihove psovke i uvrede upućene Tahiju – budu vrlo gnjusne.

Bilo je to grozno za čuti jer je među svjetinom bilo i mnogo siromašne i gladne djece. Uglavnom, Tahi je nastavio:
– Još će stotine godina proći dok vam neki drugi Franjo ne dozvoli da vi vladate! – zaurlao je iz petnih žila.
A i to će biti samo varka… Neuka stoko… – to je rekao puno tiše, i samo su ga tek poneki iz prvog reda svjetine mogli čuti.

Još je jednom preletio okovidom po bijesnoj rulji i zatim se uputio kroz raspomamljenu masu prema središtu trga gdje je prikovan na svome stolcu sjedio Matija Gubec.

– Jedan nula za mene… – šapne Tahi Gupcu, i nježno mu makne kosu sa čela. Zbog tog je neočekivanog poteza na Markovu trgu zavladao muk. Mogla se je čuti i muha kako leti, ali, kako u to vrijeme na trgu nije bilo niti jedne muhe – tišina je bila sveopća…

Da bi pokazao svoju nadmoć i pritome razbio neugodnu tišinu, Franjo Tahi se glasno nasmije i poklikne: JUHHAJJJJJ!

I dok su svi zbog toga začuđeno gledali u Franju Tahija, on napokon stavi krunu od usijanog željeza Gupcu na glavu.
Gubec se zbog toga propeo od bolova i neljudskim je krikom jako uplašio ptice koje su mirno sjedile na svojim krovovima, pa ove sve zajedno odletješe – kao po nekoj komandi – na Dolac.

Masa seljačina je sa velikom pažnjom promatrala izobličeno lice Matije Gupca. Od velikog užasa i još veće boli, na nos mu je počela teći krv, a svoje je velike plave oči raširio tako jako da su mu skoro ispale iz duplji. Mučio se tako i batrgao još neko vrijeme, a onda je napokon umro.

Šokirani događajem, ljudi u tišini počeše napuštati Markov trg. U strahu da se i njima ne dogodi nešto slično – nisu dizali glave, već su koračali prkosno gledajući u pod. Represivne metode državnih struktura moćna su stvar – i tu se ništa ni do dan danas nije promijenilo.

Poradi tragična Gupčeva kraja, Rajkovi roditelji Kristina i Željko, ipak odustaše od imena Matija i odlučiše se za ime Rajko – po Rajku Dujmiću, tekstopiscu i skladatelju Novih Fosila.

Dujmić je imao sve one kvalitete koje su oni htjeli da ima i njihov sin: bio je uvijek vedar i nasmijan i zbog toga omiljen u društvu, svirao je nekoliko instrumenata – i naravno – pobijedio je jednom na Euroviziji. I tako je komarac Rajko dobio ime i svi su zbog toga bili neobično sretni.

Obitelj je zadovoljno živjela pijući krv nevinim ljudima, sve do dana koji je ozbiljno narušio i okaljao Rajkovo djetinjstvo…
Dogodilo se to u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ za vrijeme koncerta Novih Fosila, grupe koju je cijela obitelj naprosto obožavala. Dvorana je bila ispunjena do posljednjega mjesta, a vani se je tražila karta više. Cijela se obitelj radovala koncertu jer su znali da će to biti praznik i za rilce i za uši.

I zaista: Kristina i Željko su uživali u svakoj pjesmi, marljivo grizući sve oko sebe. Rajko ih je, zbog svoga malog i još nedovoljno razvijenog rilca, pratio koliko je mogao. Brzo se umorio, pa je odletio na krov dvorane i od tamo promatrao svoje roditelje kako ljudima piju krv. Vidio je ljude kako pjevaju i kako dižu ruke, vidio je žar u njihovim očima i vidio je zanos njihovih tijela. Već tada je shvatio: ljudi zavedeni riječima i sabijeni u gomilu – postaju lak plijen. To su odavno znali njegovi roditelji koji su vješto koristili situaciju i pili krv na sve strane. Znali su da će ljudi tek prije spavanja shvatiti da su bili iskorišteni, ali tada će im biti – kasno. Ostat će im samo da se češu do kasno u noć. Tako je i nastala poslovica: ‘koga svrbi – taj se češe!”.

No, kako svaki tiranin kad-tad plati za svoja nedjela, tako je bilo i ovoga puta. Tako je i nastala poslovica: ‘kad-tad’. Pri samome kraju koncerta, nakon pjesme ‘E, moj Saša’ dvoranom se je prolomio pljesak: ‘pljesk-pljesk’ – i poginuše Rajkovi roditelji u istome času!

Ljuba Koluder, kućanica teška oko 120 kilograma, nikada nije primijetila dvije sićušne crvene mrljice na svojim debelim i teškim dlanovima. Oblivena znojem i teško dišući – nastavila je pljeskati u ritmu jer je upravo počinjala pjesma ‘Šu šu, svi već šuškaju o tom’, a posmrtni ostaci Kristine i Željka postali su totalno neprepoznatljivi. Za njih dvoje se može reći – i to sasvim ironično – da su voljeli Nove Fosile sve do posljednjeg trena.

Rajko je taj tragičan događaj vidio sa krova dvorane. Sa užasom u duši shvatio je da je ostao sasvim sam. Do kasno u noć nije mogao zaspati. Kroz glavu mu je cijelo vrijeme prolazio usporeni film pogibije njegovih roditelja.
– Kvragu! – pomisli Rajko – Film je sam po sebi užasan… Zašto još mora ići – usporeno!? – razmišljao je, dok su se te dvije velike i debele ruke približavale jedna drugoj. Čuo je posljednje riječi svoje majke Kristine:
– Pazi Željko! Približavaju nam se dvije velike i teške ruk…

Umoran i iscrpljen od razmišljanja o životu i smrti, pred jutro je donio odluku da će od sada sisati krv samo debelim ženama poput Ljube Koluder.

Tako je i nastala poslovica: ‘nije on veslo sisao!’
Rajko je postao pravi komarac – samotnjak. Povukao se u sebe i ni sa kime se nije družio. Ako bi roj komaraca krenuo na jednu stranu, on bi sam odletio na – drugu stranu. Preko dana je spavao, a pred večer bi kretao u akciju.

Prve su mu na redu bile debele radnice treće smjene u tvornici odjeće ‘Nada Dimić’. Toliko su se žurile da dostignu normu od 250 gaća i 250 potkošulja da su postale krajnje neoprezne. Mnoge od njih su zbog vrućine u radnome prostoru i zbog vlastite debljine – imale raskopčane radne kute. Jeftine i iznošene najlonke nisu mogle spriječiti Rajka da im gurne svoje – sada već – moćno rilce. Pred jutro, ispijene radnice su odlazile svojim kućama gdje su ih dočekivali njihovi pijani muževi, naravno – u gaćama i potkošuljama.

Rajka bi put zatim vodio u Novi Zagreb gdje su u malim i nekvalitetnim stanovima živjele mnoge debele žene. Odbačene i usamljene, naprosto su žudjele da ih netko bocne. Sve one su gledale zabavne emisije na RTL 2 i DOMA TV-u, znojeći se u svojim zelenim ili sivim kućnim haljinama. Naprosto su nudile svoje debele ruke i noge Rajku.

I Rajko je zbog toliko uspjeha postao vrlo objestan komarac. Bilo je sasvim logično za očekivati da će i on izgubiti svoj život poput svojih roditelja. Tako je i bilo…

Čekajući da gospodin Kovač krene na posao, kako bi mogao navaliti na njegovu debelu ženu koja je uvijek spavala do podneva, Rajko je leteći po stanu primijetio Natašu. Nataša je spavala u dječjoj sobi. Nataša je imala 11 godina. Nataša je bila najdeblja djevojčica u školi. Nosila je debele naočale, kosa joj je bila žuta, a zubi rijetki. Svakoga dana je trpjela razna poniženja od učenika iz njenog razreda. Bila je toliko ružna da su joj se rugali čak i nastavnici. Ni školska pedagogica nije imala milosti prema njoj. Ipak, ovako usnula, Nataša se Rajku učini poput malog bucmastog anđela sa zlaćanim uvojcima rasutim po jastuku. I – Rajko joj nije mogao odoljeti…

Sletjevši na njenu ruku, beskompromisno je zabio svoje moćno rilce u nju!
Srrk… – sisao je Rajko.
Srrrrrkkk… – sisao je i dalje Rajko. Ludo uzbuđen, nije primijetio maloga dječaka koji se tiho približavao Natašinu krevetu. Bio je to Krešo – Natašin mlađi brat. Obožavao je svojoj sestri priređivati traumatična buđenja. Sasvim se približio krevetu dok je Rajko i dalje halapljivi sisao.

Srrrk… Srrrrrrrk – PLJASSSS! – i pogibe Rajko od ručice maloga Kreše, kojem je i ovoga puta uspjelo natjerati svoju sestru u plač. Tako je nastala poslovica: ‘tko jači – taj kvači’.