Piše: Marijan Grakalić
Umjetnička izložba radova Melite Kraus (1954) naslovljena ”Oslikavanje riječi” što je u subotu otvorena u Galeriji ULUPUH-a u Tkalčićevoj ulici predstavlja jedan opsežan poduhvat slikarske potrage za iskonom. Pri tome nije za naslov izložbe presudno to što se između mnoštva dijela izlaže i nekoliko jedinstvenih umjetničkih knjiga ujedno oslikanih priča poput ”Golema” ili ”Svirača iz Hamlina”, već neprijeporna upućenost umjetnika prema onom čudesnom izvoru svega iz kojeg potiču i svijetlo, a time i boje, i riječi, a time i bajke, a potom i svi mi i sve naše strepnje i nade. Gradeći posve osoban odnos prema tajnom ustroju svijeta koji k nama dolazi kroz bajke, priče ili predaje umjetnica oslikava fragmente pripovjedaka nastalih ne zato da bi se izbjegla nijemost već zato da bi čovjek uopće imao priliku stjecanja smisla i snova. Vidljivo je to već iz samih tema i naslova slika: ”Odlazak Zelenog Jurja”, ”Šuma Striborova”, ”Sefardske priče”, ”San ljetne noć”, ”Mjesečeve kočije” i tako dalje. Čitava jedna povijest čudesnog o kojoj govore riječi, počevši od one prve i neponovljive, zato i tajne i nužno povezane s rukom kojom se stvara život oslikana je sada ovdje plijeneći ne samo minucioznim detaljima i maštovitošću već i određenom arhaičnosti koja nas gotovo magijski privlači i drži na oprezu. Ne zato što bi postajao strah da se izgubimo u tim naslikanim predjelima bajki koji nam pričaju na način da nas podsjećaju na zaboravljeno i izgubljeno vrijeme kada su one bila prva i osnovna literatura, već stoga što upućuju na onu začudnu providnost zbilje koja postoji unatoč svakodnevnici i njenoj ogoljeloj historiji.
Crteži, ilustracije, slike, kipovi totemi, ručno oslikane knjige i patina čudesnog odjekuju ovdje nalik glasu stvaranja. Na slikama ističu se oči predviđene za to da vide čudesa, naglašene usne spremne da izgovore riječi, šake i prsti koji nas povezuju sa svime što smo u stanju napraviti i fantastični likovi skriveni u dubinama mašte i snova što iznad tamne podloge kao iznad onog crnog flora vječnosti ipak žive i ostvaruju svoje poslanje. Oslikavanje iskona primarna je zadaća umjetnosti Melite Kraus. Ono se zbiva na više nivoa, slojevito, precizno i originalno, težeći prema zaboravljenom prvotnom izrazu htijenja i naravi svakog pogleda prema nebu. Baš stoga ovi radovi i posjeduju onaj izvorni naboj koji je neodvojiv od slutnje određenja bez kojih moguće ne bi smo imali niti instinkte (corporis habitudi).


