Piše: Angela Bonacin

Stajao sam jednom nogom oslonjen na željezni stup, drugom vojnički postavljenom na svu prljavštinu željezničkog kolodvora, zakriljen prosinačkom večeri bez snijega. Nebo se crnilo , a zvijezde treperile. Vlak je kasnio kao i obično, kako to biva kada su večeri najhladnije.

Nekoliko metara dalje na prozoru je provirivao pijani željezničar, čekajući prve jutarnje sate. Rijetki su mu prolaznici kuckali prstima u prolazu, pozdravljajući ga imenom. Seoski mi je zrak prodirao duboko u pluća i mozak. Bio sam nervozan zbog duboko ukorijenjene procedure večeri koju su poznavali svi osim mene. Tišina mi je razbuktavala misli, a onda je postala gotovo nepodnošljiva.

Gužvajući papirić voznog reda, vratio sam ga natrag u džep, odmičući se od jedinog čovjeka koji je stajao pored mene , stiskao i širio bore oko usana kao lepezu. Naposljetku mi se nasmiješio sa svoja preostala dva zuba. Ništa nije izgovorio pa sam mu ponudio cigaretu. Odbio ju je rukom i ispljunuo mi pred noge zeleni hračak. Prokleo sam taj petak daleko od kuće, dok mi se oko nogu motalo jedino pitomo stvorenje, olinjali pas lutalica se dodvoravao tupastim pogledom ne bi li dobio bilo kakvu hranu. Naposljetku me napustio podvinuta repa.

Trebao sam alkohol.

Osjećao sam se kao prtljaga bez svoje prošlosti i budućnosti. Nisam došao u Kar sa nekim bitnim razlogom, a kako se činilo, morao sam tamo ostati još neko vrijeme. Postao sam svjestan da mi nije dozvoljeno napustiti ga iste večeri.

Udaljeni dimnjaci i miris vatre koji širi nosnice, privlačili su me više od neizvjesnosti kolodvora i njegovih avetinjskih putnika, pa sam se okrenuo i nastavio dalje prema seocetu, udaljenom ne više od dvjestotinjak metara.

Slabašnom baterijom razgrtao sam tamu, stružući stopalima po sasušenoj i popucaloj zemlji. Kaput mi je bio pretanak, gotovo da se lijepio za kožu. Gmizao sam kao neki zalutali gušter bez lijepih misli, stravično ljut na svoga šefa koji me slao u tu nedođiju. Puteljak se račvao u obliku ipsilona i krenuo sam već poznatom, debljom stranom. Odlučio sam sutradan susresti župnika i dogovoriti posao oko preprodaje zemljišta.

U nekoj bi drugoj situaciji mjesto smatrao šarmantim, ali ne te večeri. Nisam se želio vraćati nikada više.
Pokucao sam na vrata svratišta, niske i drvene nastambe koja se nije razlikovala od ostalih. Slabašni je vjetar pomicao vjetrena zvona na nadstrešnici. Čekao sam kratko, a onda mi je otvorio zdepasti čovjek, šuškajući ključevima.

Zatražio sam smještaj, samo je kimnuo glavom i pokazao ključem prema prostoriji iz koje je dopirao žamor. Kimnuo sam glavom sa blagom nelagodom u kostima i uputio se za njim. Sa čizama su mi otpadali komadi zemlje i duboko sam se ispričavao. Nije me slušao. Produžio je par koraka od mene. Želio sam se odmah strovaliti u topli pokrivač i zaboraviti na sve, ali bio sam prisiljen pratiti njegovu putanju. Smatrao sam to krajnje neljubaznim.

Kada sam odškrinuo vrata prostorije, jedna se djevojka ustala uperivši prst prema crno- bijelim fotografijama muškarca i žene na zidu. Bila je jako lijepa, gotovo ljubičastih očiju koje su zaokruživale njenu blijedu put. Nisam shvatio što mi pokušava reći. Ona se samo nasmijala, okrenula i započela sa plesom. To me je ohrabrilo.

Muškarci svih dobi slijedili su je pokretima. Izgledalo je kao da se odvija predstava samo za mene. Iz jednog je kuta dopirala glazba. Neko se dijete igralo žicama violine. Duboko iznutra utapao sam svoju srdžbu u tonovima. Uskoro sam bio pijan.

Djevojka me opčinila plesom. Izvijala se neprirodnom jednostavnošću, prekrivši lice plavom kosom. Žudio sam za njezinom blizinom, ali sam se bojao dotaknuti je. Mogao sam izazvati gnjev ostalih mužjaka, premda su se činili miroljubivima.

Nisam želio riskirati. Pokušao sam od dječaka saznati njeno ime. Samo je svirao i nije mi uputio pogled.
Činilo se da su svi tamo samo zbog nje. Jelo se, pilo i plesalo, ali u zraku nisam osjećao požudu. Čitav je čin bio gotovo svetački, okrunjen božanstvenom glazbom.

U jednom mi je trenutku pružila ruke. Alkohol me već dobrano uzeo i imao sam osjećaj da lebdim prostorijom. Oko nas se raširio krug i ostali smo sami na podiju. Stavila mi je ruke oko vrata i lagano sam nestajao u glatkim valovima njene kose i crvenih boja koje su mi se prolijevale u očima. Činilo mi se da čujem crkvena zvona kako udaraju u zidove svratišta. Pitao sam se zašto mi ta neznanka nesebično pruža utočište.

U haljini boje leda, i sam je izgledala kao oživljena fotografija. Ipak, bilo je u njoj nešto poznato, što je pripadalo upravo meni. To nešto je činilo da se osjećam dobro pored nje.

Ne znam koliko smo se dugo njihali. Primjetio sam da se prostorija prazni i krajičkom sam oka uhvatio bezizražajna, ali topla lica neznanaca.

Plavokosa je skrivala oči. Nije prozborila ni jednu jedinu riječ, ali me je dodirima vodila negdje daleko.
Nisam je želio prekinuti suvišnim pitanjim, bojeći se da je ne izgubim.

U nekom času violina je utihnula i našli smo se u tišini. Bila je moja bijela pahulja. Sve je na njoj bilo krhko i meko.

Nisam znao što napraviti. Ona je vodila igru.
Jutro je svanulo, a mi smo se držali jedno za drugo. Još su zvijezde tinjale na stolu, a bijele su zrake ulazile kao prikaze. Spavala je na mojim grudima, a ja je nisam budio.

Zatvorenih očiju polegao sam nas na omanju sofu. Tijelo mi je drhtalo i čekao sam da me ona povede dalje plesom. Bio sam spreman nastaviti živjeti po njenim pravilima. Pitao sam koliko je moj gradski život stvaran, kada je ta žena ispunila sve moje snove bez ijedne jedine riječi.

Morilo me je svjetlo. Zadnjom sam snagom pogledao fotografije nasuprot nas, one iste koje mi je Ona pokazivala. Nekako sam znao da ti ljudi pripadaju nama. Ženine oči imale su ljubavi za sve nas i gledajući u njih, zaspao sam.

Spavao sam dugo, odmarajući čitavo svoje biće, dok me vjetar nije probudio. Prozori su bili otvoreni, a tama se već spuštala. Nje nije bilo pored mene. Čitava je soba bila drugačija, pospremljena i manje posebna.

Ustao sam potražiti čovjeka kojem sam očito dugovao za smještaj. Morao sam saznati gdje je Ona otišla. Nasmijao se i pružio mi kartu za vlak.

Rekao je : „ Ovo je Kar, svratište izgubljenih duša.“

Zvučalo je kao da govori najveću istinu. Rekao sam da ne idem dalje bez nje. Smijao se sve glasnije kao dječarcu koji je rekao nešto jako glupo , ali simpatično.

Pitao sam se na kakvom me je to mjesto poslalo. U meni se budila srdžba prema tom kućepazitelju koji mi se zamjerio već prethodnu večer.

Bojao sam se da će me ovdje dočekati još jedna noć. Do vlaka su preostala još dva sata, a nebo je odlučilo zabijeliti putove. Izašao sam van, lutao i susretao nepoznata lica zaokupljena uobičajenim poslovima. Imao sam glad za ljepotom kakvu nisam do tada osjetio, ali nitko ju nije poznavao. Nitko nije znao reći riječ koja bi me dovela do nje.

Potpuno izgubljen i nasamaren, pokušavao sam sačuvati zdrav razum. Tumarao sam selom. Pahulje su mi se lijepile za trepavice i topile se po mojim rukama. Snažan miris čistoće bio je prosto nepodnošljiv.

Znao sam da ne pripada čovjeku kakav sam bio. Ni jedan udah toga zraka. Lišće je svijetlilo, a ja sam padao pod umorom. Okrenuo sam se posljednji put prema svratištu. Pokazao se u obrisima.

Negdje na istoj duljini gasila se jedna zvijezda. Prizor je bio savršeno lijep i poslije toga se više ništa bitno nije moglo dogoditi.

Potrčao sam prema vlaku, do sljedećeg svratišta, zauzeo kupe najbliži wc- u i pripalio cigaretu. Kondukter je proviro dva puta da me upozori kako je pušenje zabranjeno. Neka je obitelj dovukla torbe i namjeravala ući. Rekao sam da nisam sam i zamolio ih da prošetaju dalje. Nisu znali kakvu sam noć prošao, poludio bih da sam nekoga morao slušati.

Vrtio sam se i dalje s Njom u istoj prostoriji. Tko znao koliko je još vlakova bilo potrebno da je pronađem. Skoro sam se digao sa sjedišta i počeo je mahnito tražiti. Kada sam stigao u Kar nisam imao u svom životu ništa za čim bi žalio, a sada sam odjedanput ludio od uzbuđenja.

Nakon sat- dva, izišao sam na stanici, siguran da sam blizu svog doma. Još par stotina metara dalje i mogao sam se baciti na svoj krevet. Zgrabio sam prtljagu i potrčao, samo dvije- tri sekunde, a onda šokiran usporio.

Opet sam se našao u Karu, a vlak je već odmicao u drugom smjeru. Jeza mi je obuzela tijelo i počeo sam vrištati. Bacio sam se na koljena, skoro njušeći tlo, da se uvjerim da je to ona ista prokleta zemlja.

Znao sam kao idem. Postojalo je samo jednom mjesto na koje se svraća. Ovaj put nisam čekao ni tren na stanici. Požurio sam putem u obliku ipsilona i pokucao na vrata.

Pokušavao sam se sjetiti tko mi je stavio u piće drogu . Odjedanput mi se gadila, jednako onoliko koliko sam je obožavao. Zalupio sam vratima i ušao u prostoriju.

Atmosfera je bila ugodna kao i večer prije. Nisam nikoga poznavao, ali svi su bili sretni. Preda mnom se odvijao nekakav polusan i ja sam bio dio toga. Postao sam svjestan ozbiljnosti situacije, pa sam ponudio kućepazitelju novac da me izbavi.

On se opet grohotom nasmijao i rekao :“ Ovdje si oduvijek. „

Gledao sam u njega kao u luđaka, ali taj je luđak za razliku od mene bio smiren.

Tražio sam je po prostoriji, moju nepreboljenu. Ona je morala imati nekakve osjećaje prema meni. Možda me je mogla spasiti, ako ne to, barem utješiti.

Ugledao sam je u zagrljaju drugog muškarca. Gledala me je svojim predivni očima i vragolasto se smijala.
Počeo sam plakati. „Zar sam zbog nje ostao zaglavljen u snu? „, prolazilo mi je kroz glavu.

Unutar mene se stvorila nepodnošljiva buka. Pitao sam se koga ja to tražim zapravo.
Iza mene se vuklo dijete sa violinom, i sjelo u isti kut, ali u pratnji još neke djece. Nisam mogao doći sebi. Pa to je dijete samo putovalo svijetom. Pomalo su stizali i ostali poznati.

Znao sam kako će večer izgledati. Gorio sam kao ona zvijezda dok je padala, i onda sam shvatio da sam u tom trenutku izrekao u sebi nešto što se ne da ispraviti : “Da bar ovdje ostanem zauvijek.„

Samo, to je bilo davno, jako davno- postao sam svjestan.

Počeo sam se polako prisjećati detalja. Priča je bila mnogo duža, premda sam se uvijek jasno sjećao samo prvog puta kada sam došao u Kar i onoga nakon što bih ga ponovno napustio- da bi se vratio. Ponekad sam se vukao prema stanici, ponekad ostajao u selu i čekao da se razdani, koji put bih otišao do željezničara kako bih čekao vlak koji ne vodi nikuda.

A znao je proći tu i tamo, zahuktati, raspaliti svjetla. Čuli bi se ljudi, neki su izlazili iz njega, vukli svoje prtljage, lijevo ili desno, kao da je sve u najboljem mogućem redu. Onda sam uspijevao zaboraviti da sam tu oduvijek i zauvijek, kako mi je napomenuo kućepazitelj, možda ne baš oduvijek, ali sigurno jako dugo.

U svratište su dolazili više- manje isti ljudi, ponekad neko novo začuđeno lice, ali međusobno nismo razvijali odnose. Ustvari je sve izgledalo kao da sam pojeden sam od sebe i sada se kovitlam u vlastitoj unutrašnjosti, plavičastoj i zagušenoj žudnjom. Živio sam u svijetu bez logike i pravila, a bilo je moguće da se dogodi apsolutno sve, zato nisam izazivao sudbinu. Uzdao sam se u neku milost koja me može iščupati iz svega toga kada dođe vrijeme.

S vremenom sa i zavolio svratište. Bio je moj jedini dom, a tu sam se svaki dan susretao s onom kojoj nisam znao ime. Pitao sam se kako je ona dospijela tamo i zašto ne može izići. Bez nje ne bi imalo smisla, vjerojatno bih poludio do kraja.

Bilo je i takvih noći kada sam uplakan kucao na vrata, premda sve skupa nije bilo sablasno. Vladala je samo neka nedorečenost, kao da se vječnost uvukla između mojih srčanih klijetki.

Shvatio sam da nikada neću uočiti rupicu kroz koju se može uskočiti u stvaran život, osim ako mi Ona ne pokaže put.

Jedne je večeri došla kasnije nego inače. Bio sam je željan više nego ikad; njene ljepote i snage koju je skrivala u krhkosti. Sjela je nasuprot mene i bez riječi me promatrala. Pokušao sam se ustati, ali sam osjećao da će se rasplinuti.

Gledala me je upravo onako kako te gleda netko kome je dosadilo poigravanje. Zabacila je svoju kosu i plašljivo mi se nasmijala. Tresao sam se od topline i hladnoće u istom trenu. Pokazao sam joj rukom da sjedne pored mene, ali se nije pomakla. Došlo je vrijeme da se nešto napravi, pritisak je bio prevelik.

Bilo je jasno da moramo zajedno pobjeći sa tog mjesta. Osjetio sam to kao kratkotrajan bljesak, informaciju koja je došla iz najdubljeg dijela moga bića. Bez nje nije bilo smisla otići. Već smo bili rastavljeni čitavu vječnost.
Vrata su se odškrinula i sa njih je gledao kućepazitelj, držeći ključeve u rukama. Bio je to trenutak spoznaje, on je gopodario našim vremenom i osjećajima. Gotovo me je proklinjala da je spasim, sa tog mjesta gdje smo uvijek blizu, a nikada zajedno, više stvorovi nego ljudi, premda smo se gušili u osjećajima.

Trebao sam ga ubiti.U potpunom bunilu, skočio sam na njega, spreman da ga dokrajčim. Nisam imao što izgubiti. Mrzio sam ga koliko sam nju volio. Uhvatio sam ga oko vrata, luđački se smijao. Odjednom se sve počelo tresti, čuo sam vrisak svoje voljene, i nastao je potpuni mrak.

Kada sam otvorio oči, opet sam živio svoj život. Lice mi je bilo hladno, kao noći u Karu. Vlak je stao na stanicu i našao sam se u blizini svog doma. Oprezno sam izašao i krenuo pješice. Nije bilo ničeg neobičnog. Grad je svijetlio, a ljudi se vračali sa polnoćke.

Dugo sam živio sretan. Nisam razmišljao o Karu skoro pa nikada. Nije bilo smisla. Nisam to želio, ali mi nije smetalo što sam je žrtvovao da pobjegnem od svratišta. Lagao bih kad bih rekao da mi nije nedostajala. Živjela je u svakoj stanici mog bića i bio sam je žedan, ali volio sam i svoju slobodu.

Onda je postalo teže. Progonila me je misao da me još čeka. Ništa me nije moglo umiriti do kraja. Počeo sam piti, lutati ulicama u nadi da ću je susresti.

Tako sam se nakon nekoliko godina slučajno zatekao na željezničkom kolodvoru. Bio je pretrpan ljudima i probijao sam se da uhvatim zrak. Sunce je pržilo taj lipanj kao da poslije njega neće više ništa ostati. Netko je viknuo da vlak kasni.

Prepoznao sam glas, bio je to kućepazitelj. Duboko mi se urezao u sjećanje. Gledao me je i smijao se. Za tren se pojavio vlak i on mi je desnom rukom pokazao prema njemu. U lijevoj je držao ključeve. Trebao sam se odlučiti; ponovno zagaziti u Kar ili pobjeći glavom bez obzira.

U glavi mi je tutnjilo od uzbuđenja. Više od ičega htio sam opet plesati sa njom, ali na nekom drugom mjestu. Sjetio sam se da sam ga pokušao ubiti. To mi nije ulijevalo povjerenje u njegovu ponudu.

Mislio sam se nekoliko minuta, a onda pobjegao glavom bez obzira. Ostavio sam je zauvijek u Karu, premda me je jednom već spasila. Možda je bila moja sudbina, ali dolazila je sa mjesta koje nije moglo donijeti ništa dobro, pa sam je se odrekao.

Sada sam osuđen da se svaki put nanovo vraćam u svratište. Kućepazitelj umire od smijeha kada me ugleda, uvijek se iznova posvađamo, a ona pleše sa drugim muškarcima. Možda me opet pokuša spasiti od mene samog, tko zna.