Piše: Silvija Šesto

Poznanica moje kume Julije, Svjetlana izgledala je fenomenalno. Tako sam zamišljala filmske glumice. Kad god bih je vidjela, bilo gdje, u gradu, na tržnici, u kojem od kafića, bila je savršeno odijevena. Uvijek se sve poklapalo. Boja cipela s bojom torbice, savršeno pristala boja garderobe, pa čak i materijal. Uredno izblajhana nikada nije izostavila i poneki dodatak u kosi koji bi se pak opet savršeno uklapao u cijelu sliku. Osobno je nikad nisam vidjela neurednu, pa čak ni one večeri kada nam je objema pobjegao bus, a kiša je lijevala kao iz kabla.

Sklonile smo se pod nadstrešnicu jedno velikog supermarketa ispred kojeg je bila autobusna stanica. Velike količine vode nisu mogli progutati odvodni kanali, pa smo morale dobro paziti kako nas ne bi dodatno zalijevali automobili što su nemilice jurili preko vodenih klinova.

Promatrala sam njen osjećaj za skladnost i u tim trenucima u kojima je, doduše pokisle kose i kišom natopljene garderobe djelovala identično izvanrednoj situaciji. Bilo je ljeto, u desnoj je ruci držala pleteni ceker s izvezenim ciklamama. Na sebi je imala ljubičastu haljinu do ispod koljena, ljubičaste sandale s crvenim remenčićem, a u kosi veliku ljubičastu šnalu u obliku leptira. Nisam mogla odoljeti pa sam pohvalila njene sjajne kombinacije i još rekla kako se doima poput kakve holivudske zvijezde i kako uživam u njenoj pojavi i osjećaju za lijepo.

– Ma pusti, to su sve stare stvari. Dođe mi da ispraznim ormar i da obučem plahtu. Stvarno mi dođe… – začuđeno sam je promatrala zločesto razmišljajući kako bih rado osobno počistila taj njen ormar i preuzela sve te njene lijepe predmete da nije te grozne razlike u broju. Naime, gospođa Svjetlana bijaše viša od mene, a po skromnoj procjeni nosila je i dva do tri broja veći konfekcijski broj.

– Maksimalno sedam psećih života – izgovorila je to i uzmakla pred novim pljuskom izazvanim prijelaskom busa preko vodenog jezera. Naravno, to nije bio naš bus.
– Ne razumijem – rekla sam i dodala – O kakvim je psima riječ?
– Ako računamo da pseća godina vrijedi kao sedam ljudskih, ako ima sreće, mislim ako stvarno ima sreće, čovjek poživi otprilike sedam psećih života, zar ne? – tu je stala i prebacila ceker u lijevu ruku.
– S druge strane gledajući – nastavila je – ako je sa psima sve u redu, onda čovjek u najboljem slučaju može imati šest pasa, dok će onaj sedmi u tom slučaju ostati i cviljeti za gazdom, razumijete?

– Kojeg li iznenađenja – pomislila sam. Zapravo, uopće nisam ni slutila da bi ona ikada mogla tako nešto izreći. Stvarno sam je krivo procjenila, možda me je taj stil odijevanja odvukao…

No, u tom nam je trenu stigao bus i mi nismo nikada nastavile razgovor.

 

SILVIJA ŠESTO, rođena je 1962. u Zagrebu. Završila Centar za kulturu i umjetnost, diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. Upisala poslijediplomski studij iz područja dramaturgije (“Od drame do reklame”). U mladosti je reprezentativka stolnog tenisa. U mladosti se bavila novinarstvom i sportskim novinarstvom, pisala scenarije za radijske, televizijske i propagandne emisije, osmišljava reklamne kampanje i slogane. Bila je dobitnica je “zlatnog i kristalnog zvona” 1996. godine. I danas surađuje u tiskanim i elektronskim medijima, ponajviše radijskim (“radio 101″,”Radio Velika Gorica” Obiteljski radio, HR I, II i III program). Autorica je i voditeljica emisije “Ženski radio”. Godine 1993. uz Miru Gavrana, Mislava Brumeca i Suzanu Jukić inicira i pokreće časopis za dramu i prozu “Plima”. Prvih deset brojeva uređuje prozu, a od 11. broja je glavna urednica. 2002. nagrađena je nagradom “Ivana Brlić Mažuranić” za roman “Debela”. 1998. postaje članom Upravnog odbora Udruženja dramskih pisaca i scenarista, a od 2002. član je i Užeg radnog tijela tog društva. Članica je Društva dramskih umjetnika Hrvatske, te DHK (Društvo hrvatskih književnika) i samostalna umjetnica u HZSU-u (Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika). Jedna je od pokretačica i potpredsjednica HRVATSKOG DRUŠTVA KNJIŽEVNIKA ZA DJECU I MLADE (“klub prvih pisaca”). Stručno Povjerenstvo revizijom osnovnoškolske lektire odlučilo je uvrstiti pet naslova Silvije Šesto na lektirni popis ( Vanda, Bum Tomica i Bum Tomica 2, Tko je ubio pašteticu, Debela). Godine 2010.dobiva prvu nagradu za neobjavljenu dramu za djecu na festivalu “Mali Marulić” u Splitu, a 2011. “Malog Marulića” za tekst “Gospodin Mrak i tri bijela šeširića”. Objavila je zavidan broj romana, pjesama i dramskih tekstova od kojih su mnogi izvedeni.