Piše: Marijan Grakalić

U foto-galeriji na prvom katu Kulturno informativnog centra u Zagrebu u Preradovićevoj ulici otvorena je izložba ”Pedeset fotografija” poznatih umjetnika Sanje Bachrach Krištofić i Maria Krištofića. Radi se o portretnim fotografijama samih autora. Jedino što je na njima različito jest broj napisan na papiru što ga umjetnici drže u rukama. Sanja ima neparne brojeve od jedan nadalje, dok Mario drži one parne. I tako sve do pedeset. Naizgled neobično. Cijela ta numerološka potka ipak ima jednu posve drugu svrhu od možebitnih asocijativnih primisli, astrološkoga ili ezoterijskoga naklapanja, kao i od kakve fotografske ode posvećene povijesti matematike. Posve avangardno, fotografije su, njih svih pedeset kao i sama izložba, ne samo predmet umjetničkog iskaza već i autorskoga protesta.

Protest je to na odluke Zajednice umjetnika Hrvatske putem koje svi umjetnici, pa tako i fotografski, reguliraju svoj status. Naime, da bi netko mogao dobiti ili zadržati taj naslov mora svake četiri godine imati “tri samostalne izložbe s najmanje 50 radova priređene u institucijama ili izložbenim prostorima na području Republike Hrvatske, a prema popisu uvaženih institucija i izložbenih prostora u Republici Hrvatskoj”. Dakle, ako ste i genije, a izložili ste tek 49 radova na izložbi, to nije dovoljno da imate status slobodnog umjetnika. Za kvalitetu radova tu se ne kaže ništa. Jedini stvarni uvjet je kvantitativni. Tako misterij broja pedeset ustvari predstavlja normativnu liniju koja će nekoga svrstati među umjetnike. Zajednica umjetnika, odnosno njezino vodstvo, pri tome se uzda u ukus i stručnost kustosa i drugih ljudi zaposlenih u galerijama i institucijama koje se bilježe za umjetnički status. Neobično je pri tome i dalje to što radova mora biti najmanje pedeset. Kao da bi se deset ili dvadeset umjetničkih fotografija i izložilo s manjim veseljem, ili možda ne bi bilo dovoljno da netko postane umjetnikom? Ustvari, čini se neumjesnim princip da se nekome tko je snimio tek manji broj umjetničkih fotografija negira i ne dozvoljava da bude umjetnikom. Naročito zato jer praksa umjetnosti nije svediva na ideale industrijske trake Henryija Forda namijenjene ponajprije jeftinoj i masovnoj proizvodnji.

Nekako kao da su se u ovom slučaju mnoge stvari zaboravile, pa sama izložba postaje podsjetnik na to kako je umjetnost u Hrvatskoj već desetljećima temeljena na slobodi umjetničkog stvaranja. Slobodi koju ustvari ne sputava niti 50 fotografija, 500 dana robije, 5000 soc-realističkih idola, a bogme niti 50 000 na brzinu sastavljenih jeftinih limuzina. Nomenklatura bi dakako, željela da odredi umjetnost pa time i tko je umjetnikom. Doduše, i Staljin se u svoje doba nadao istom. Jedini je problem i onda i sada bio isti – umjetnost je po svojoj prirodi oduvijek anti-staljinistička.