Piše: Marijan Grakalić

Fantastična stvarnost likovnoga spomenara slikarice Dore Katanić (1982) koja nas opčinjava u njenim slikama iz ciklusa posvećenim kultnom filmu Kreše Golika ”Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970. godine i književnom djelu Vjekoslava Majera što je bilo osnova tom filmu, potvrđuje one zakonitosti kulture koje kazuju kako je bez estetike nemoguće preživjeti. Kroz igru plohe i boja, dubinu prikaza i sjećanja, njene slike postoje kao sentimentalna i umjetnička činjenica između oka i stvarnosti, odnoseći se pri tome podjednako na druge umjetničke medije koji su ih inspirirale, film i književnost, kao i na ukupnost onog načina života što se u Zagrebu prepoznaje i postoji kao njegov autentični iskon. Slike koje su ujedno ikone grada i njegove memorije time zadobivaju značenje što nije tek umjetničko. One postaju fantastično posvećenje identitetu grada i njegov su sastavni dio. Ujedno, ulja na platnu prenose filmske trenutke u širi vremenski prostor, a moguće i izvan njega, što ne bi bilo moguće da nije u pitanju gotovo pjesnička intuicija ili likovna magija koja prepoznaje i istodobno izražava jedinstveni udes srca bez kojeg je, tako i tako, bilo kakva umjetnost nemoguća.

Uvjerljivost izloženih radova krasi beskrajna razdraganost. Ona se osjeća kroz nadilaženje kolažnog prikaza i ritma u kompoziciji svake slike. Ponajviše dolazi do izražaja u posljednjoj slici iz ciklusa, onoj s vjenčanja (gdje gospodin Fulir konačno ženi staru frajlu Minu),, a koja je, slika naime jedina monokromatska. Narisana crnom bojom i bjelinom svjedoči o majstorstvu koje nije pogodilo tek svaki detalj likova i scene, već ona naglašava strepnje i osjećanja, ironiju ali i zgodu koja je po svom načinu asocijativno bogata i jedinstvena. Pogodio se tu onaj element zatočene naivnosti, srca koje živi bez ambicije da tumači svijet, likova što u sebi nemaju ništa herojsko ili svečano ali su unatoč tome zanimljivi i živopisni, koji slijede vlastite strasti i predodžbe mada često pogrešne i apsurdne, ponekad djetinjaste ali krajnje uvjerljive i prepoznatljive.

Kroz likovnost Dore Katanić izrasta onaj specifični duh Zagreba kakvog je u svojim djelima opisivao Vjekoslav Majer, pisac priča ”Iz dnevnika malog Perice”, po kojima je snimljen film ”Tko pjeva zlo ne misli”. Kao kroničar međuratnog Zagreba Majer se uvjerljivo bavio malim ljudima i njihovim sudbinama, pišuči često o onom čudesnom načinu u kojem mašta i djetinje srce nadrasta životne uvjetovanosti, gdje je ljubav razapeta između svetog i ironije, a naivnost česta odlika jednostavnih likova koji nisu izgubili vlastite snove koji ih vode kroz život. Slijedeći tu misao kako je mašta u odnosu prema živim uzorima iz svakodnevnice temelj dobre priče, posebno one koja nas fascinira time što je u njoj poremećena osnovna kauzalnost, književnost postaje ona fantastična potka na kojoj s velikim uspjehom nastaje i umjetnost u drugim medijima. Prvo se to odnosi na kultni zagrebački film, a sada i na likovne radove Dore Katanić koji time ulaze u sferu onog nezaobilaznog prikaza života na zagrebački način.