Piše: Ivan Zoretić

Vjerujte mi, već dugo se pripremam i spremam napisati jedan traktat, ili boljerečeno ogled, ili ako se nekomu više sviđa razpravu, ili ako baš hoćete jedan nekrolog mojim najvećim neprijateljima, a to su, pogađate, automobili, ili kako im većina tepa – auti, da ne velim samovozi.
Evo došao je i taj dan. Ako nekoga zanima, ne radi li se možebitno o nekome posebnom povodu, zašto upravo danas, a ne prije niti poslije, mogu mirne duše reći da je današnji dan izabran nasumce, jer danas nemam pametnijega posla i to je sve. Daklem, povod je nebitan. Bitan je uzrok, a uzrok upravo kanim izložiti pa neka si dalje misli tko što hoće. I o dalekosežnim posljedicama će itekako biti riječi.
Na samome početku potrebito je upozoriti da se ovom temom, koliko mi je poznato, još nitko nije sustavno pozabavio, kojega li absurda, a radi se o prevažnoj stvari i nadasve ozbiljnoj pojavi suvremenoga svijeta, nimalo bezazlenoj, jer su prometnice postale bojištnicama, gdje ljudi masovno stradavaju kao u ratovima. Da je predstojeći posao netko obavio prije mene, ja bih se posvetio kudikamo ljepšoj temi, kao što je recimo uzgoj kaktusâ, ili promatranje novoodkrivene galaksije.
Izpričavam se, zaboravih se predstaviti. Ah, tako to biva kad se previše sniva. Ja sam ni’ko vidović, a podrijetlom sam malo sa sjevera, malo s juga. Ako bi slučajno netko pomislio da zbijam šale, grdno se je prevario, jer moj naum ide dalje od svake šale. Ozbiljan sam kao prometni znak i ni najmanje mi ne pada na pamet mijenjati usmjerbu čiji sadržaj nije oduvijek bio i možda ne će zauvijek biti i značiti samo jedno: “stop”, vozači i vaši limeni ljubimci, vi i vaši fetišizirani osjećaji odjelotvoreni u stupnjevima tabuiziranih moći i utjecaja od trabanta do jeepa, od starih fića do najnovijih bubica, buba i bumbara na asfaltiranim cestama i u snobovskim glavama.
Volio bih da nisam u pravu, ali netko će se zacijelo zgranuti i zapitati: “Što je ovomu?! Ulazimo u eru interneta, virtualne stvarnosti, kloniranja, a on se namjerio na aute. Kao da stvarno nema pametnijega posla od borbe s vjetrenjačama”. Ništa zato, odgovaram čvrst u svojoj namjeri, naći će se pametna glava koja će i o tim stvarima uskoro progovoriti na razuman, uman, duhovan i voljan način, a na meni je sada obračunati se s automobilima koje skoro pa prezirem iz dna duše.

Ako kojim slučajem ja dođem na vlast – u što čisto sumnjam, rekao bi jalnik – što snujem još od malih nogu, moj prvi ukaz će među ostalim glasiti ovako:
“Kucnut će čas, dragi prijatelji, kada ću jednim sličnim ukazom moći ukazati: – Ovim ukazom zabranjujem sve automobile, te limene zujavce koji izpuštaju smrad i gaze ljude i životinje gdje god stignu, protiv kojih još nije dopuštena borba svim sredstvima, što će reći, od trganja retrovizora do razbijanja prozora motkama i štapovima i napokon, podpunoga uništenja i likvidacije, pod dva nezaobilazna uvjeta: Prvo, bez uporabe vatrenih i zapaljivih sredstava! I drugo, unutra ne smije biti života. Nu uzprkos svim potežkoćama, dovinut ćemo se i smisliti već nešto da ih se otarasimo u skoroj budućnosti.”
Izpod toga dolazi moj podpis s krilaticom:”Hoćemo život bez automobila”. E sada, opravdano će se tkogod zapitati: a čime će se on voziti pobijedi li na izborima? Ničim, odgovaram, ići ću pješice kao svaki normalan čovjek. A ako bude trebalo ići nekamo dalje iz Zagreba, onda vlakom. A tamo gdje nema vlaka? Dragi moji nemojte biti tako naduti da svakodnevno morate svoju kuću vozati kroz grad. Postoje bicikli. Ugledajmo se na Kineze, dok i na njih nije prešla autofilija. A gdje nema bicikla ima nešto drugo, recimo kočija. Sve može, samo ne auto.
Nakon svih onih šokova i stresova što su mi pričinili na zebrama i izvan zebara, gdje za upravljačem idiot razrogačenih očiju, otvorenih usta i nakostriješene kose nabija po gasu i trubi kao sumanut u svojoj limenci, ne bi li opetovano naletio na mene, nedužna pješaka s kraljevskim mislima u glavi, ništa mi drugo ne preostaje nego svu svoju mržnju usmjeriti prema njima.
Da vidimo kako je sve počelo. Nisam ja njih oduvijek mrzio, dapače, svojedobno sam ih volio i zavirivao oko njih, koje je marke, tip, koliko vozi i te stvari, kao sva djeca, ali u pubertetu je započeo moj sukob s njima, za što nisam ni najmanje kriv, jer nisam ja prvi počeo napadati njih nego oni mene, tako da sam jedanput skoro zaglavio pod kotačima kamionske prikolice ne nadajući se da ona uobće obstoji. Lijepo se sklonim s ceste u pijesak, prođe kamion, ja da ću natrag na cestu, kad ono izpred nosa mi se stvori prašna cerada prikolice pri punoj brzini i da se ne ukipih na tome mjestu u tim stopama, ode sve k vragu.
Kao punker u crnoj koži s ripnama, sa zihericom u uhu i lancem oko pâsa, ozbiljnije sam se tim tankovima na cesti uzprotivio skupljajući retrovizore. Od čitave zbirke ostao mi je jedan do dana današnjega. Uobličen je od legure aluminija i željeza te izgleda kao da je od bijela zlata. Ogledalo je jasno i ne izkrivljuje stvarnost, a odkinute držke ima dostatno i kako je uzglobljena, lako se podešava na podlozi pa može poslužiti svojoj svrhi. Pred njime se povremeno ritualno obrijem da ne bih kojim slučajem zaboravio na svoj trajni naum čija kruna bi trebalo biti ovo otvoreno pismo, apel svim sunarodnjacima kao i svim narodima i državama svijeta i okolice gdje god ima tih plehnatih prdekala. Dakako, s ovoga mjesta i ovom prigodom šaljem izkrene čestitke svima onima koji u svojim garažama ne uzgajaju limene kukce, ma gdje bili, s podržkom: Držite se prijatelji! Mi smo s vama. Zbijmo svoje redove i ne plašimo se izazova. Naša borba je pravedna i na njoj će nam zahvaljivati buduća pokoljenja.

Osim što bi dotične motorizirane gmazove trebalo fizički izkorijeniti također bi trebalo izbrisati svaki spomen na njih, tako da svrše u ropotarnici povijesti. Prema tome valjalo bi cenzurirati sva štiva gdje se spominju na ovaj ili onaj način, bilo kao auti, automobili, kamioni, kamioneti, autobusi, kombiji, motori svih vrsta i boja, na plovilima po vodi i zraku; molim lijepo, izvol’te, postoje baloni i jedrilice, barke i zmajevi i još stotinu čuda. Da se malo uvede reda na svijetu, a ne ovako, da svatko jurca kamo se sjeti i još pritom uništi dobar dio prirode. Na kopnu stradaju životinje, u zraku kukci i ptice, u vodi ribe i plankton.
Nadalje, zabraniti pjesme u kojima se spominju gorenavedene štetočine ili su im pak posvećene, ili barem na inkriminirane riječi nasnimiti: “biciklom”, “pješice” i tomu slično. Isto tako postupiti u slučaju televizije, videa, interneta i ostalih sve novijih sredstava slikovne komunikacije. Da se ne bi ponovilo. Ništa čudno što će toliki graknuti: “Što je tebi, čovječe?! Meni se žuri! Vrijeme je novac” i te stvari. Na sve to u podpunome duševnom miru i tjelesnom zdravlju odvraćam: Fućka mi se. Baš me briga što se tebi žuri. Sve pojavno na svijetu je vremenito pa tako i novac. Meni se nikamo ne žuri. I ne talasaj, stari.
Vidite, netko može biti zadnja gnjida od čovjeka, potom zadnja rupa na svirali, ili kreten svoje vrste, ali kada taj zasjedne u svoj auto, on si misli da je postao velika faca i još bi sve bilo dobro da na tome sve ostane, nego ne, on se počne i ponašati kao velika faca i tada jao pješaku bijedniku. Sada će i on napokon u svome registriranom smradu dokazati da s njime nema labavo, jer bi svakoga, samo kada bi htio, mogao pregaziti što bi rekao keks. A ako ne baš pregaziti, a ono makar malo zapeti branikom ili do kosti prestrašiti, tako da odskočiš kao da ti propada zemlja pod nogama.
Nekome bi se moglo učiniti da sam ja jedan običan paranoični tip. Ako i jesam paranoik, time još ništa nije rečeno. Da se radi samo o meni, hajde-de, ali što je s tisućama i milijunima koji svakodnevno pretrčavaju ulice od Zagreba do Tokija i Sidnyja, od New Yorka do Vladivostoka? A to što su suvremene auto-strade postale jedno veliko bojište gdje ljudi ginu kao muhe?! Gdje je uzrok paranoji? U činjenici što bi ona, kada bi i postojala, bila podpuno opravdana. Ali ništa od toga, ne radi se o paranoji, nego o borbi za obstanak, za goli život.

Ima i onih koji smatraju kako je ni’ko vidović šaljivčina i lakrdijaš i da ga ne bi trebalo ozbiljnije doživljavati niti previše obraćati pažnju tomu što on tamo blebeće, a nitko ga ne sluša, kao da govori nijemim zidovima. Još se i smiju kada ja iznosim svoje vlastite teorije o tome kako bi bilo najbolje te pokretne sobe i sobice, sobetine i cijele stanove, uglavnom neuredne, kao što im je tako i doma, jednostavno zabraniti i ukinuti.
Jedno vrijeme sam s nadom razglabao i snatrio kako sve to skupa ne bi bilo tako crno kada bi se ljudi autima služili razumno, ali to je nemoguće, jer mnogi bez njih ne idu doslovce nikuda, pače voze se na zahod i što se toga tiče stvar je zaključena, posljednja prilika je pružena, ovako treba promijeniti strategiju i zaoštriti taktiku, a sve u cilju uništavanja ovih odvratnih naprava od čijih olupina čovjek ne može ni koraka kročiti.
Da ne bi nekomu palo na pamet, moram reći da više nisam punker sa sapinjačom u nosu i limenkom piva u džepu. Danas sam vam ja građanin i previše pristojan, kako mi je, ne toliko zbog radnoga mjesta, nego zbog mizerne plaće s kojom nikako povezati kraj s krajem. Zbog povremenoga kašnjenja na posao šefica mi prijeti odkazom. Pogađate li tko je kriv mojim nevoljama – automobili. Krenem ja ȕdobi, ali tramvaj više stoji nego što ide. Kad se u Vlaškoj zakrklja promet moram slušati preglasne gluposti prištavih pubertetlija, a uzput me od prijetnje odkazom prolaze srsi. Zar nije opravdano moje gađenje prema četvrtastim zujavcima? Prosudite i sami.
Prošle godine me neki mamlaz umalo pokupi na kućnome pragu. Izlazim iz zgrade, prelazim ulicu, kadli mi se uz bok stvori vrlo brzi suvremeni limeni kukac i zakoči pola milimetra od moga koljena. Kuda ćeš majmune! Desnicom rukom razpalim mu po haubi da je sve zvonilo. Kad izađe tip ljut kao ljuta paprika i hoće se tući. Srećom mu žena doviknu:”Daj pusti ga. Idemo. Znaš da već kasnimo.” Zamislite ovo: najprije me zamalo udari ni kriva ni dužna, a sada bi se još i tukao. Sizifov absurd je dječji vrtić prema absurdu vozača automobila.
Lani početkom ljeta, na moju djevojku, koja se, slučaj je htio, zove neda vince, naletje glupa i nespretna budala. Dakako i ona je vozila auto. Kažu kako ga je spasila da sa zavoja ne sleti u provaliju. Al’ sam bio nesretan što joj se dogodila ta saobraćajka. Cijelo ljeto je provela u gipsu prikovana uz postelju. Puno je propatila. Onako temperamentna, poletna i vječito u pokretu, radostna putovanju. Poslije gipsa idu vježbe i terapija s ledom i strujom. Do Nove godine je hodala s palicom. Propao nam je godišnji odmor na moru. Sestra je kupila apartman na jednome južnojadranskom otoku i tamo možemo ići kada hoćemo. Propadoše nam svi praznici.
Hodamo skupa gradom, a ona mi pokazuje razne modele limenki, odabirući onaj pravi kojega će kupiti čim dobije oštetu, jer nije bila kriva. Kako ti se ovaj sviđa? Nijedan mi se ne sviđa. Jedino mogu reći koji mi se najmanje ne sviđa. A znam da joj treba zbog bolestne mame na selu.
Ako me pitate imam li vozačku dozvolu za te kante i lajte, odgovor je jasan kao dan, dakako i naravno da nemam. Doista, još za vrijeme studija spremao sam se s prijateljem ići polagati vozački izpit, ali smo ubrzo obadva odustali. On zato jer je skužio da bi služio kao kućni vozač širokome krugu rodbine od bake i mame preko tetaka, strina i ujna s pripadajućim obiteljima, a ja sam odolio još jednome izkušenju. Ne ću svojim djelom gaziti riječi, osjećaje i naume. Odustajem od kršenja ljudskih prava. Iako moram priznati, okušao sam se u vožnji Ravnim kotarima, pustom
prašnjavom cestom, ne bih li zeru zamijenio moju dragu nedu za volanom, kada smo se onomad jednoga vrućega pomamno divljega ljeta vraćali iz Dubrovnika radostni i sretni. Šestdeset i manje na sat. Sasvim dosta za dobru zabavu. Što mi vrijedi putovanje ako mi promaknu krajolici. Ljudski je griješiti, nitko nije savršen, osim dragoga Boga, koji svime ravna svojom providnošću. A bogami ne ću ni polagati vozački, što je podpuno u skladu s antiautomobilskim i suprotivo automobilističkim razpoloženjima mene osobno i mojih potencijalnih sljedbenika. Jer, gospodo i drugovi, da se razumijemo, jedan ovako važan projekt ne može ostati bez svojih provoditelja i izvršitelja, makar se za sada još samo radi o mrmljanju i pukim prijetnjama razštrkanih i neorganiziranih građana i seljaka diljem svijeta.

Vožnja automobilom me uobće ne zanima i iz još jednoga razloga, kojega ne bi trebalo smetnuti s uma, a radi se o činjenici što volim gucnuti vince za bolje razpoloženje. Makar recimo i volio auto, bolje je i nezamišljati prerazpoloženoga iliti nacvrcanoga čovjeka za volanom, čiji je prvi stup ili drugi auto. Moj profesor iz hrvatskoga u srednjoj školi bi prije nego će početi cugati dao ključeve nekoj od kolegica koje ne piju i nemaju svoj auto. Jer kada se čovjek nalije, mijenjaju mu se predočbe iz okoline, oslabljuju refleksi. Od jedne crte na kolniku nastaje dvostruka, ili ih se pak nekoliko razmiče i primiče ovisno o treptaju očiju. Svjetla na semaforu svijetle ili samo jednom šarenom bojom, ili tih svjetala ima previše pa se ide nasumce kroz njih, primjerice, kreneš između dva motora, kad shvatiš da je to kamion i tako dalje. Glava je u torbi. Sa svih strana su upaljeni semafori i svjetla automobila, pa razni prometni znaci, tȁ tko bi se snašao u toj džungli na asfaltu.
Osim svega što bih kao pijani vozač sâm mogao prouzročiti svojim neprimjerenim ponašanjem i nepoštivanjem ljudskih prava drugih sudionika u prometu, ako bih recimo na primjer prestao zavirivati čašici u dno, time još ništa nije riješeno i sigurnost nije postignuta, jer možeš ti biti prav i zdrav, plemenit i solidaran vozač, ali naleti kroz crveno pijana budala i eto ti belaja.
Onima najtvrdokornijima upućujem pitanje. Jeste li čitali Crnu kroniku, koja se od nekoć s jedne stranice u Večernjaku razširila na tri stranice? Jeste. Hvala. I ja sam. I čega ima najviše? Da, prometnih nesreća, naravno. Pa o čemu ja cijelo vrijeme govorim?! I to najviše kada su najveća slavlja, počevši s Martinjem kada se krsti mošt u vino pa nadalje preko božićnih i novogodišnjih blagdana do danâ piva i ostalih tuluma. Okanite se automobilâ, tih paklenih strojeva, dok vam je još vrijeme, dok ste još živi. Zar o tome jošte treba trošiti riječi? Ali, pošto mnogima još neke stvari nisu jasne, izgleda treba.
Kako vrijeme prolazi tako mi se sve više nadaje jedna posvema konstruktivna ili bolje rečeno destruktivna i vrlo praktična zamisao o osnutku tako jedne nevelike terorističke organizacije, koja bi se širila kao požar, a nosila bi naziv: Antiautomobilska Oslobodilačka Organizacija sa skraćenicom AAOO. Oslobođeni teritorij bi se ubrzano povećavao. A kada padne i posljednji antijunak, ukida se AAOO, jer naprosto prestaje imati smisla. Nešto slično kao naši zakoni s rokom trajanja, za one koji su ih donijeli. Uz naše djelo, ili ako se nekomu više sviđa nedjelo, ostavili bismo i naš znak: čep traubisode. Evo kako je sve povezano. Ništa bez sponzorstva. Jedina potežkoća ovoga projekta sastoji se u tome što valja malo pričekati dok ne krene proizvodnja toga našega svojevremeno veoma traženoga i omiljenoga osvježavajućega nealkoholnoga soka od grožđa iz Kutjeva.
Ako se svi boje i nitko se ne usuđuje dići svoj glas proti najezdi tih golemih limenih kukaca zujavaca koji uništavaju sve pred sobom i za sobom čega god se dočepaju,
tomu sada odkucavaju zadnji časovi. Roktavci su dolijali! Uskoro će biti najavljen, a potom i objavljen rat svima njima, a prvotni proglas će u novoj inačici glasiti:”Uništiti gdje god stigneš!” I čep, jasno. Svi iztiču naziv tvrdke odnosno slogan proizvoda svoga milodarodavca.
Poslije svega iznesenoga začuđeni protuslovitelj će reći:”Stari, ti bi nas vratio na motiku i predindustrijsku kulturu, to jest u primitivizam, gdje sliku dalekovidnice oštre sjekirom i ostalo što ide s time; bijedu i neimaštinu”. Ma jok! Ne radi se o vraćanju na staro. Ovdje se samo konstatira jedna gola činjenica. Industrijskomu totemu je odzvonilo, a budućnost će pokazati tko je bio, a tko nije bio u pravu. Što se toga tiče. Naraštaji iz budućnosti će se zacijelo podsmjehivati današnjim krntijama kao što se mi podrugljivo i nadmoćno smješkamo nekoj napravi iz prošlosti koja je danas nesmislena, recimo ručni mlinac za kavu.

Osim radi opasnosti po život, limenku na kotačima nije dobro imati već i stoga što ju treba prati. U suprotnome ti djeca na prozorima napišu:”Operi me!” i nacrtaju kuću s dimnjakom iz kojega se dimi. Idealni vlastnici su razni zgubidani koji nemaju drugoga posla nego traćiti vrijeme na popravke i razna oblijetanja s razno-raznim papirima po razno-raznim uredima. Također je bolje bez njega jer se ne mora pratiti predviđanje vremena. Moj prijatelj Vedran Oblak iz Državnoga hidrometeoroložkoga zavoda povremeno se pojavljuje na televiziji s izvješćima o vremenu. Koliko tek on ima problema sa svojim sjedalima na gumama kada zafijuču hladni vjetrovi ili kada nagovješćuje nagle promjene vremena: antifriz, lanci, zimske gume i još stotine sitnica. Kao u onome vicu:”Indijanci pile drva”.
Došla jesen, pitaju Indijanci poglavicu kakova će biti zima. A poglavica odgovara da će biti duga, snježna i hladna. Indijanci pile drva. Sljedeći mjesec isto pitanje, isti odgovor. Indijanci pile drva. Nakon trećega puta ide poglavica nazvati američki vremenoznanstveni zavod, da ipak pita za zimu. Glas iz slušalice mu odgovori:«Zima će biti duga, hladna i snježna. Indijanci već tri mjeseca pile drva».
Jadni pješak što bahulja ulicama nema baš nikakovih izgleda za zaštitom pred ovim tankovima na kolnicima i pločnicima, cestama i nogostupima. Golorukomu neratobornom prolazniku ne preostaje ništa drugo nego ponižavajuće bježati glavom bez obzira i skrivati se na rijedkim i malobrojnim mjestima, kamo i kuda nemani ne mogu doletjeti. Više im ni stube ništa ne znače, a pri prodaji se nalaze i u samim prostorijama za ljude i ostala bića i to još staklenima, tako da ih se, hoćeš-ne ćeš, mora vidjeti. Kako pješak nema nikakove zaštite, jer se prometni propisi, znaci i simboli uglavnom ne poštuju, a da se i poštuju, nema zaštite od smrada izpušnih plinova i zvučne zagađenosti, koju proizvode motori i sirene. Daklem, što i kako živjeti u svijetu, gdje je čovjeku ugrožen njegov najprirodniji položaj, prirodni hod, jedno od glavnih obilježja što ga čine čovjekom. Ako je vozač ustao na lijevu nogu, a skoro svi su ustali na lijevu nogu, dapače oni si najviše i kupuju limene proteze, ne mareći za akciju:”Poštujte naše znakove!”, pješaci padaju na zebrama i izvan njih kao čunjevi na kuglani.
Uzprkos svemu, sve je više razumnih ljudi kojima smetaju ti bageri i traktori. U pripremi je otvaranje naših podružnica diljem svijeta, ponajviše u velikim gradovima. Kao pokret okrenut budućnosti, dopuštamo frakcijske borbe. Da ne bi bilo grlom u jagode. Moramo biti spremni. Veliki potezi jako odjekuju u javnosti i već su pripremni svi redovni i pridruženi članovi auto-moto saveza uključujući simpatizere svih boja, rasa, vjera (djelomice točno), klasa, staleža i kasta, boriti se protiv nas svim sredstvima, dopuštenima i nedopuštenima, kako bi i nadalje mogli gaziti ljude i životinje i sve do čega stignu, poput obće epidemije. Ideš gradom zaokupljen svojim svijetlim mislima, ili hodaš razgovarajući s prijateljima, poznanicima, prosjacima i ostalim uličnim inventarom, kadli eto ti ga vraže s kolnika pravo na tebe i tvoje družtvo na pločniku pikira grdosija. Ti se sklanjaš, vi se ugibate. Obazireš se da te koji ne trkne sve do kućnoga praga, tražite rijedke staze između asfalta, lima, stakla i zida da biste konačno stigli onamo kamo ste već naumili. Ili bi se možda trebalo, kada ti se prepriječi na putu, popeti na njega i nastaviti dalje po njima do kraja. Pa bi se pazilo tko se i kako i gdje parkira.

Razmotrimo pojavu sa svih strana i pokušajmo proniknuti u samu bît problema. O čemu je riječ? O civilizaciji života ili civilizaciji smrti? Skoro svatko će reći:- života. A kako to da se aktualizatori problema pobačaja, smrtne kazne, ratova, prirodnih katastrofa, političkih i inih žrtava još nisu pozabavili prometnom pogibli na zemlji, zraku i vodi, o čemu svjedoče nedvojbeni brojitbeni podatci svake godine i pri čemu se nažalost poglavito radi o velikome broju djece, zamišljene i razigrane, od koje bi mnogi, da im se dalo odrasti, zasigurno koristili ljudskomu rodu. Znate li zašto zaobilaze ovu vruću kašu od teme? Odgovor je jasan. Zato što su oni koji donose odluke već srasli s najopasnijim izrađevinama ovoga svijeta.
Tko komu služi? Auto čovjeku ili čovjek autu? Tko ne bi odgovorio?:«Pa valjda auto čovjeku, po Bogu brate». Ali radi se o prividu. Težko je pouzdano reći tko komu više služi, ali je očito da je čovjekova služba autu u naglome porastu. Više se òbori za tu željeznu zvjerad uobće ne razlikuju od ostalih dijelova grada. Cijeli grad je postao jednim velikim parkiralištem. Udaraju u drveće, izkorjenjuju živice i cvijeće. Kuda prolaze i gdje stoje, trava ne raste. Curi iz njih benzin i svakovrstna ulja i masti. Sudaraju se i ostavljaju razbijena stakla i krš da se djeca više nemaju gdje igrati U parkovima vrše nuždu kućni ljubimci, umjesto da se igraju djeca.
Kada bi se novac uložen u kupnju automobila ulagao u kuće i vrtove, gradovi bi mogli biti prepušteni umjetnicima i njihovim gostima i nestalo bi obće gužve u kojoj živimo, a ne znamo si pomoći. Kao glupi tukac, koji će po kiši uztrajno stajati na jednom te istom mjestu, ne shvaćajući da mu je voda došla do grla. Zato se novci namijenjeni već polaganju vozačkoga izpita mogu bolje preusmjeriti na nešto važnije, a ne trošiti na uzaludne stvari. Gospođice, gospođe i gospodo, osvrnite se i pogledajte si dvorišta kako vam izgledaju! Čast i hvala lijepodobrim iznimkama. Kao da je uragan njima prostrujio. Kao nakon havarije.
Samovozi, uz razne tvornice, oslobađaju veliku toplinsku energiju, koja utječe na stvaranje takozvanoga “učinka staklenika”. Povećava se temperatura atmosfere, topi se led na Zemljinim polovima, raste razina mora, a površina kopna se smanjuje. Na Lošinju se sve to izpituje i iztražuje. Ako se bolje promisli možemo zaključiti da se učinak staklenika i učinak kiše na tuku odnose međusobno subalternirajuće (paradoksalno!) identično iliti podredno istovjetno, što se može sažeti i pomiriti u novome nazivu – “učinak vode do grla”. Još samo nedostaje nedohvatljivo voće te bi se radilo o mukama po Tantalu. Vozaču, pritiskom papučice gasa ti nam povisuješ vodostaj i smanjuješ kopneni zavičaj. Ako se postojeći trend motorizacije nastavi istim tempom uskoro ćemo “zahvaljujući” vama morati ići roniti da bismo na Krku vidjeli Baščansku ploču.
Pogon na sunčevu energiju rješava samo jednu potežkoću. Nema smrada, ali sve drugo ostaje. Ako se tehnički ne kanimo vraćati natrag, nema nam druge nego putovati dematerijalizirajući se na jednome mjestu da bismo se pojavili na drugome, kao u znanstveno-fantastičnim filmovima. Nu do tada ćemo morati još pričekati. A u međuvremenu pospremimo svijet od automobila da nam sada i poslije ne bi smetali.
Akoprem nakon svega iznesenoga ima još koga komu stvari još nisu jasne, meni je žao, ali ne i čudno. Možda je bolje ostati neshvaćenim nego da se moje zamisli provode na krivi način. Živjeli ljudi! Dolje automobili!