Piše: Marijan Grakalić

Biti rođen u znaku ribe ratne godine 1915. u Kotoribi u Međimurju, živjet uz obale rijeke Mure do svoje desete godine, jednom kasnije sudbinski se zaljubiti u more i jedrilicom oploviti svijet i tako ostati svoj unatoč cijelom tom krameraju od takozvane kulture, lakirane časti malograđana, bezbrojnih i beznačajnih činova i parola ideologa, pronaći snagu srca i reći 1995. godine da jedva čeka ono vrijeme kada će svi izvori mržnje u Hrvatskoj ishlapiti, to je i takav je Joža Horvat, istinski nestor hrvatske književnosti koji nas je sada napustio. Otplovio je onim putem preko ruba svijeta i poimanja, srčan u intimnoj hrabrosti kakva se iskazala još rano kada kao srednjoškolac nosi svoj prvi roman ”Sedmi be” na ogled tada već čuvenom Miroslavu Krleži. Iskreno i sa strepnjom, u rukama prvi rad. Krleža ga kasnije naziva ”naš Vasco da Gama koji je oplovio svijet na latici lipovoga cvijeta”.

U devedesetoj godini Joža Horvat napisao je knjigu ”Svjedok prolaznosti” u kojoj opisuje život u brojnoj obitelji gostioničara sa Selske ceste u Zagrebu gdje su se doselili, privrženost knjizi, svoj rani revolucionarni idealizam i fatalne susrete. Onaj s Krležom koji ga je podržao pa on kasnije vlastitim sredstvima izdaje svoj prvi roman (1939), ali i onaj drugi s Renatom Jesensky koja mu kasnije postaje suprugom i majkom sinova koji su tragično i prerano preminuli. Kao mladić piše za časopis ”Polet” i studira na Filozofskom fakultetu, a po izbijanju rata preko Andrije Hebranga odlazi u partizane. Sudjeluje u borbama, postaje politički komesar i pokreće humoristični list ”Jež”. Na kongresu ZAVNOH-a u Topuskom osvrće se na to što tamo nema Krleže. Kaže kako su mnogi koji su čitali njegove ”Balade Petrice Kerempuha” išli u borbu upravo poneseni tim stihovima, a sada, Krleže, nema ovdje među njima.

Po oslobođenju Horvat živi i radi u Zagrebu. Susreće se s Krležom i njih dvojica raspravljaju o prijašnjem problemu. Potom upoznaje Krležu s Radovanom Zogovićem i Vladimirom Nazorom, sudjeluje u ponovnom pokretanju Društva književnika i uređuje časopis ”Republika”. Radi kao tajnik Matice Hrvatske i ravnatelj u ”Jadran filmu”, te objavljuje zapaženu novelu ”Zapisi o smrti Petra Arbutine” (1945), te izvrsnu dramu ”Ni prst pred nosom” (1947). Nekonvencionalni roman ”Mačak pod šljemom” iz 1962. uzdiže ga u svijetu literature a kasnije i filma, no isto tako osjeća se prevarenim i izdanim kada se u bunker sprema film ”Ciguli Miguli” Branka Marjanovića za koji je napisao scenarij i u kojem se ismijavaju novopečeni (partijski) tajkuni onog doba. Shodno njegovom stavu kako ”živi samo onaj koji za nešto živi” ostavlja svijet lažnih idola i ulizica i odlazi u Pariz. Tu se očarava jedrilicama, te odlučuje sagraditi brod – ”kuću iz koje ga nitko neće moći izbaciti”.

Ostalo je nedorečeno je li slučaj ”Ciguli Miguli” bila neka osveta za njegov istup u Topuskom, no kako bilo, Horvat je od svojih honorara i ženina nasljeđa sagradio jedrilicu ”Besu” i otišao na put oko svijeta, o čemu je napisao legendarni brodski dnevnik ”Besa” (1973). Smrt je prvo tragično odnjela njegovog mlađeg sina. Horvat se potom vrača avanturi i moru, ovaj puta na brodu ”Modra lasta”. Na putovanjima prati ga supruga Renata i stariji sin, koji stradava prilikom ronjenja u jednoj luci u Venecueli (1975). More postaje kob i utjeha iznad koje se ”ponekad zavija, a ponekad cvili”.

”Nisam štedio život, a ni on mene”, često je znao reći Joža Horvat nesklon svemu osim dramatičnoj sudbini i isto takvoj literaturi. Po povratku u Zagrebe pod utjecajem svojih gubitaka i doživljaja piše dva romana za mlade. ”Operacija stonoga”, a potom i ”Waitapu”. U njima je kao egida izražena ona granica čovjeka koju on sebi postavlja i li prelazi kako bi se napredovalo. Uistinu, malo je tko od pisaca bio u situaciji kada mu je život tako bolno okrenuo leđa kao Joža Horvat, no on bi tada svaki puta okrenuo novi list i počeo pisati i živjeti od početka. Uostalom, o tome govori i njegov autobiografski roman ”Molitva prije plovidbe” iz 1995. godine.

Joža Horvat sada zasigurno brodi ispod horizont iza kojeg nema ničega kao neprikosnoveni vladar prostranstva kojeg pruža osjećanje jedinstvenog herojstva. On je čovjek koji je oplovio sva svjetska mora, istodobno imajući u sebi ono unutarnje i beskrajno o kojemu je ustvari pisao opisujući ljude i samoga sebe. To nam je ostavio zauvijek i zato mu hvala.