Piše Marijan Grakalić

Ulica za nas postoji na kraju grada. Smjestili su je na putu prema smetlištu nedaleko nekih nedavno izgrađenih ”urbanih vila”. Paradoks tranzicije tu zahvaća sve, od prašine do pogleda, podijeljenih osjećanja i ideala usvojenih u snažnim mitovima mladosti. Cestom prolazi kuštrav pas, rođeni prigradski mješanac, također biće nemilo duhu kakav se susreće u monolitnoj svijesti kirurga hrvatske kulture. Na njih se i danas odnosi onaj slogan – više tucaj, manje pucaj (dakako i medijski), a kojega su članovi tri kultna benda – EKatarine velike, Eelekričnog orgazma i Partibrejkersa – istakli na kamionu za protesta protiv rata i Slobodana Miloševića početkom devedesetih u Beogradu.

Ipak snažni antiratni krik u to surovo vrijeme koje je izraslo u ovo današnje opterećenog svim vrstama kriza i katastrofa, nije jedino zbog čega Milan Mladenović treba imati ulicu u metropoli svih Hrvata. Važno je to zbog toga što je Mladenović izrastao u njedrima jugoslavenskog novog vala osamdesetih. U njedrima onog doba koje je kao izraz slobodarske i nesputane kulture raskrstilo kako s parazitizmom i ideologijom partijske nomenklature tako i sa svim tim nebrojenim nacionalnim i domobranskim fatamorganama. U povijesti kulture bivše Jugoslavije novi val predstavlja ono istinsko ali i izgubljeno predziđe principa nade i snažnih vizija slobode nespojivih s malodušnim, uskim i promašenim šovinističkim pontifikatima uzdignutih kasnije za rata nalik svetinjama koje dokidaju sve što je različito i nije istih krvnih zrnaca.

Uostalom, ako Milanova ulica i jeste na putu za smetlište, neka je. Njome će jednom, kada se ponovo dogodi neki novi val, biti na to mjesto urbane higijene odvezeno ono što je zaostalo i što tamo i pripada.