Piše: Marijan Grakalić

Slike s granice sna neće nestati odlaskom Nade Vrkljan Križić naše poznate povjesničarke umjetnosti zagledane i posvećene onoj marginalnoj i autsajderskoj umjetničkoj praksi što najčešće nalik na zimzeleno bilje uzrasta u duhu samonikle intimne kulture. Ostati će među nama, kao i Nada uostalom, i mnogo od onog što je stvorila nadahnuta strasnim porivom za otkrivanje i tumačenje onih umjetničkih izvora koji nikada neće poteći utabanim koritima.

Neposrednost iskrenosti koja nas zatiče kada je posrijedi primitivna umjetnost u suvremenosti bila je kod Nade Vrkljan Križić stalna preokupacija. Njena težnja i riječ tu se ogleda u svijetlu potrage za istinom. Onom istom i nepresušnom koja krasi izvornu umjetnost bilo koje vrste, ali se s više samosvojnosti pronalazi ponekad u intrigantnim naglascima naivne i autsajderske umjetnosti koje prelaze nivo onog naučenoga želeći ostati ponajprije autentičnom. Neusporedivost umjetničkog izražaja za nju je bilo stanje svijesti koje odolijeva zavođenjima svakodnevlja, komercijalizmu i drugim pogodnostima, a kako bi se onda na još neviđen i nedotaknuti način ponovo predočio svijet i njegova svojstva.

Nada Vrkljan Križić nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radila je u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika, a potom u Galerijama grada Zagreba. Potom je bila muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti gdje je vodila zbirku marginalne umjetnosti, a neko vrijeme i ravnateljica tog muzeja. Priredila je niz izložbi o hrvatskoj i jugoslavenskoj naivi širom svijeta, ali isto tako potpisuje i brojne izložbe viđenih naivnih umjetnika koje su postavljene u Galeriji primitivne umjetnosti tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sudjelovala je u pisanju monografije ”Naivna umjetnost” (Zagreb 1991.), no svakako najupečatljivija je njena monografija o samozatajnom i divnom umjetniku Karlu Sirovyom (1896- 1948.) kojega je otkrila i predstavila javnosti četrdeset godina nakon njegove smrti. Na izložbi ”Naiva 87” postavila je kao središnju temu petnaest ”Slika za sanjanje” ovog do tada nepoznatog slikara. Malo tko je pri tome mogao ostati ravnodušan. Sam Sirovy za života nikada nije izlagao, ali je zato birao kuće svojih prijatelja u kojima će visjeti određene njegove slike. Posve autonoman i oniričan, slikao je svoje slika kao svjedočenje vlastite intime daleko od svake površnosti. I Nada Vrkljan Križić, koliko god da je sada daleko, zasigurno je negdje nekoj kući gdje postoje takve slici za snove, neprolazne i nježne, kakve je voljela i zaslužla.