Lagano iduć kao slika živa…
(Safvet beg Bašagić: ”Istočna priča”)

Piše: Marijan Grakalić

Moguće je da i ne postoji onaj posljednji horizont kada se zastre oko pa se onda izgubi svaki pogled a slike nestanu kako bi se sve tek predalo pričinu. Upravo to poručuje svojom izložbom Ognje Karabegović (1959.), donoseći dašak drugačijeg u svijet zagrebačke fotografije.

Ponajprije valja reći kako fotografije izložene na izložbi ”Imaginacija života” ukazuju na svakodnevnu potrebu bilježenja života grada koji time trajno ostaje u njima (a time i u nama), pa se tako trenutak, ovaj ili onaj, na taj način spasi od zaborava i nestanka. Postoji tu obostrani odnos koji plijeni i dotiče nesvakidašnjim svojstvima. Nekada lirskom i gotovo nježnom pažnjom, potom igrom oblika, svijetla i sijena, boja, pa čak i vizijom nadahnutom mogućnošću svođenja slike na temeljnu jednostavnost. Začudnost je tu stvar drugačijeg oka i jedne druge perspektive izrasle na obalama Vrbasa i one često snene suptilnosti što sada u primjeru fotografiranja Zagreba postaje nesvakidašnja ali istodobno ipak ostaje i bliskom.

Nesebična iskrenost u tim je fotografijama izravna, kao i mjera estetike ponikle u jednoj drugoj kulturi. Upravo zbog toga ovdje se uspješno zbiva međusobno obogaćivanje, ono između Zagreba i Ognjena. Već sam izbor kadra odudara od poznatih predložaka i prije viđenih vizura, pa zagrebačka svakodnevnica dobiva drugačiji i jedinstven oblik. Ujedno fotografija i memorije grada isprepliću se iz dana u dan, nadopunjujući se neiscrpnom silom života pa se stoga i stiče dojam kako razgledavamo ”imaginaciju života” iako bez njega niti ona ne bi bila moguća. Upravo zbog toga izložba fotografija Ognjena Karabegovića postavljena u Galeriji Bošnjačke nacionalne zajednice u Ilici br. 54. vrijedna je pažnje i zanimanja.