Piše: Marijan Grakalić

Poetika koja nadilazi tajnost svih stvari ne zato što to želi već zato jer ne može drugačije pretpostavila se osnovnom preokupacijom umjetnika Joze Ćetkovića (1940 -1986), čija je izložbe ”Fotografije” otvorena u prostorima Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Ipak, time ona sama po sebi ne prestaje biti hermetičnom u onom pogledu kakvog baštini svaka avangardna umjetnička praksa i njeni izvedbeni umjetnički postulati. Upravo zbog toga čist i jednostavan fotografski izričaj ovdje je podveden pod čitav kompleks senzibilnosti koji fotografiju vraća k izvoru na način da se onda pri tome ne gubi na modernosti, koji ponekada teži grafizmu a ponekad je nadahnut osnovnim simboličkim odnosno geometrijskim oblicima koji se izražavaju veoma plastično. Zanimljiva je i odnos crnih i bijelih ploha, te inventivnost što fotografiju približava crtežu, naročito onda kada su u pitanju aktovi ali i fotografije pojedinih zdanja.

Sam umjetnik je još za života svoje radove podijelio u četiri kategorije: zdanja, portreti, aktovi i pejzaži, a u namjeri da ih razotkrije prvo sebi a onda i svima drugima na način posve osoben, dapače i atipičan. Njegove fotografije u svojim neuobičajenim kompozicijama i slikovnim rješenjima izražavaju jasne a prije neviđene zakonitosti i stoga plijene neponovljivom upečatljivosti. Uočavanje toga nastojanja primjećuje se kroz simetrije osnovnih oblika kao što su krug, elipsa ili krivulja, te dokidanje svjetlosne skale kako bi se onda postiglo razotkrivanje pravilnosti crno bijelih ploha i time proniknula skrivena priroda i odnosi onoga što se vidi i slika.

Svemu tome treba pridodati i težnju za čistoćom kao odlikom onog posebnog života i izraza koji je i tehnički i asocijativno tu prisutan. I po svom značenju nedvojbeno snažno pridonosi autentičnosti djela. Stoga je i nemoguće Ćetkovićevu fotografiju okrznuti dijelom oka i ne biti uvučen u čitavu piramidu emocionlanosti naizgled prikrivenu, a opet tako jasnu i izravnu.

Svaka slika tu kao da nestaje u bjelini zavičaja putem beskrajne nježnosti u kojoj svaki pogled postaje dijelom onog posljednjeg treptaja iza kojeg slijedi crnilo mora i sna. Gledajući te fotografije osjećam se kao da sam se prisjetio svega iz nekog davnog dana dok je puhala jugovina i svijala grane čempresa dolje na kršu juga, na padini iznad koje je kamena crkva i lice neke zaboravljene žene. Učini mi se kao da su tu i sva minula stoljeća koja se sada, eto, zahvaljujući njemu ponovo prepoznaju, jer se ponajprije radi o izložbi onih nekad znanih a potom zaboravljenih slika. Takvih koje nas uvjerljivo podsjete na to što je to fotografska umjetnost.