Piše: Marijan Grakalić

U tami pred jesenje jutro mliječno žuta i crvena svjetla lampaša još se nižu niz Vukovarsku ulicu, nekada Proleterskih brigada. Gore za žrtve rata, za to da odagnaju nespokoj davnih strepnji, da budu vodič nestalim dušama, za one umrle, također za nepoznate i neprovidnošću žrtvovane nepravdama i strašnim silama zla. Tajni plamen svijeća gorio je diljem Europe i onda kada su se rušili zidovi i padali režimi. Palili su ih ljudi u prozorima, nadajući se boljem životu, slobodi i miru. Stoje svijeće kao neke šarene suze ovdje u centru mog grada uz cestu gdje prolaze sada rijetki automobili, konačno i jedan autobus, onda mladi ljudi što žure kućama i usput pričaju na mobitel. Ne nekom prozoru upali se svijetlo, bliješti preko puta još zatvorene benzinske postaje, a oblaci skrivaju Mjesec. Nije hladno kao onda u jesen one ratne 1991. godine kada je uništen jedan grad, pobijene tisuće ljudi i kada su na kolodvor dolazili vlakovi izbjeglica nepoznatih lica i prostrijeljenih duša. Tek je milost utočište stradalnika onda kada doma više nema. A toliki su bili nestali.

Noć večeras uzdiže osjećanje spokoja kao poslije ispovijedi. Odbačena stigma narodu je prava katarza. Očekuje se i kako budućnost više neće biti ravnodušna. Moguće je i to da ljudi postanu simboli, nešto što ne nagriza zubu vremena, iako se njihovo značenje vremenom mijenja. Obrasci uvijek nekako pronađu put da se obave sve metamorfoze. No ljudi su ti koji ih vole ili mrze, oni su ipak ti koji pod njima i slave i umiru.

Nevine su žrtve uvijek herojske, i za razliku od nas živih, njih više ne brinu nikakve politike i zakletve. Predani vječnosti one su svjedočanstvo i opomena. Takva koja postoji unatoč ideji svakog prava. Mudrost mrtvih je u čekanju da se živi pomire. Možda je to i iluzija, potrošeni zavjet koji više ne dotiče visoke oltare u crkvama. Počela je kiša i ulica u vodi dobiva nove odsjaje svijetla za pokojne. Lice prolaznika sada više nalikuje na siluetu. Sve tu proturječi nakani da se navodna ljekovitost bjeline pripiše nekom povijesnom zakonu i njegovim mitovima, ako takvi uopće i umiru za razliku od nas koji možemo biti ”mrtvi i prije svoje smrti” kako je zaključio još neki monah iz 12. stoljeća.