Nakon 4 knjige pjesama i jednog romana pjesnik Milan Fošner objavljuje svoju prvu knjigu kratkih priča pod naslovom koji je sasvim u ”njegovom” stilu: KRATKE PRIČE ZA ČITANJE PRIJE SMRTI. Promocija knjige će bit u Močvari 19. 12. 2012, izgleda tek nekoliko sati prije smaka svijeta, a ovdje kao na svojevrsnoj premjeri (ne smaka nego priča), možete pročitati jednu od njih dok ste još živi.

Kratke priče za čitanje prije smrti

Barbara

Piše: Milan Fošner

Barbaru sam upoznao u vlaku Rijeka – Zagreb, jedne zime, neke godine. Priznajem, zaboravio sam koje je to godine bilo, devedeset i neke u svakome slučaju. Svejedno, pamtim još puno detalja i sitnica koje me i dan danas podsjećaju na nju.
Nisam je volio onako kao što sam volio neke prije i neke poslije nje – i prilično sam siguran da je i ona prema meni osjećala – isto… Pa ipak, taj slučajni susret u uskome hodniku vlaka se pretvorio u poznanstvo kojem bi samo neki izopačeni um uspio pronaći nekakav smisao. Danas i ja vidim da u toj igri nije bilo nikakve igre, danas i ja znam da su naši sretni trenuci svoju sreću izgubili već na prvome uglu. Ali – te je večeri sve bilo drugačije, te je večeri sve bilo – baš kako treba…

Uvijek kada bih napuštao Rijeku, osjetio bih neku nelagodu: kao da sam nešto zaboravio ponijeti ili kao da sam nešto upravo izgubio po putu. Zato sam se stalno okretao iza sebe i gledao putem Indexa, gdje smo nešto pojeli prije puta, pa sve do Željezničkoga kolodvora, s kojeg je vlak prema Zagrebu kretao točno u 22 sata i 20 minuta.
Znao sam da je to što ostavljam – onaj divan osjećaj ludila i slobode, ‘onaj’ osjećaj kojega je moj Zagreb izgubio još krajem osamdesetih godina. Zato sam uvijek rado dolazio u Rijeku. I zato sam se uvijek tako teško rastajao od nje.

Kada smo te večeri stigli na kolodvor, vlak je već bio spreman za polazak. Na svu sreću: jer Medo se jedva držao na nogama i samo je čekao da se uvali u kupe. Bio je razbijen još od sinoć: lagano je drhtao i oči su mu bile staklene. Teško je disao i bio je živi dokaz kroz što smo sve prošli protekle noći. A i one prije te protekle – isto tako…
Vrijeme smo najviše provodili u ‘Lujzijani’, jednom vrlo zgodnome lokalu. OK, to je bila obična rupa! Ali – vrlo zgodna rupa! Točili su svoje domaće vino i – iako su ga razvodnjavali – i dalje je to bilo jedno jako jako dobro domaće vino. Piješ ga satima i ono – ništa ti nije… Naravno, to je bila velika zabluda, koja bi do punog izražaja došla tek drugoga dana: obično u vrijeme buđenja. Ali, u trenucima oblijevanja tim vinom – jedino je bilo važno – oblijevati se!
Te večeri je u ‘Lujzi’ svirao Jimi Hendrix, i Medo i ja smo ga pohvalili da zaista sjajno svira. Medo je čak ustvrdio da bi ovaj mogao napraviti sjajnu karijeru…
Obično smo ostajali do fajrunta, i do stana smo išli mnogo duže nego što bi to bilo potrebno u nekim normalnim okolnostima. Razlog je bio taj što smo se trudili da izmislimo neke prečice – koje su se nam redom pretvarale u zaobilazne puteve. Uglavnom, putovanje od ‘Lujzijane’ do kuće je trajalo i trajalo. Bili smo u kratkim rukavima, iako smo znali da je prosinac već počeo. Ali, nije nas bilo briga za hladnoću, jedino nam je bilo važno pogoditi put do kuće.

Puno više sreće sa traženjem toploga kutka smo imali u vlaku u kojem su skoro svi kupei bili prazni. Pored prvoga smo prošli ni ne gledajući u njega, jer sasvim je prirodno ignorirati kupe koji je najbliži wc-u. U drugome kupeu je sjedila Barbara. Iako sam je vidio samo na sekundu, onako: u prolazu – bilo je potpuno logično sjesti u treći kupe. Taj je bio dovoljno daleko od wc-a. I dovoljno blizu njoj.
Moj drug iz tisuću i jedne bitke zaspao je istodono sa polaskom vlaka. Ja nisam bio tako umoran, i pokazat će se kasnije – ni tako razborit. Ja sam otišao k njoj.
Dočekale su me njene oči: bila je brža od mene, već je stajala u prolazu naslonjena ramenom na vrata svoga kupea. Naslonio sam se i ja. Bilo je ugodno toplo i bilo je dovoljno mračno – ispravne žarulje su svijetlile dovoljno daleko od nas. Uvjeti su bili kao stvoreni za stajanje do Zagreba… Za stajanje u vlaku punome praznih kupea!

Upoznali smo se, bio sam vrlo zadovoljan stiskom njene ruke. Bio sam zadovoljan sa svime na njoj, ali mislio sam da bi bilo glupo od mene da sam joj to tada rekao. Mislio sam da bi bilo sasvim u redu da pričekam neku bolju priliku za tu izjavu, možda za kojih sat ili dva, ili tako nekako… Uglavnom, ispalo je da nikada nisam dočekao ‘tu’ bolju priliku. Žao mi je sad.
Privukla me je neobičnom bojom svoje kose. Bila je to neka nevjerojatna kombinacija, nešto između crvene i plave, nešto što još prije nikada nisam vidio. I njene usne su izgledale drugačije. Bile su savršeno pravilne i na njima nije imala ruž, i… nije mi bilo jasno što mi je tu u stvari neobično… Tek sam kasnije shvatio da je dodir njenih usana bio drugačiji.
Pušili smo naslonjeni svatko na svoju stranu prolaza. Nije bilo konduktera. Nije bilo onih što lutaju vlakovima gore-dole. Nije bilo žive duše. Bile su samo njene oči i bile su samo moje oči. I naše mrtve duše.
Rukom bi dodirnula naušnice na lijevome uhu. Imala ih je sedam i sve su se razlikovale. Kao patuljci iz Snjeguljice, pomislim. Na desnome nije imala niti jednu. Pitao sam je ‘da zašto na desnome nema niti jednu’, a ona je rekla da nema neki specijalan razlog za to: ”…eto, jednostavno – nemam.” Čudna je bila ta Barbara. I zakačio sam se odmah, naravno. Tek sam kasnije shvatio da je potpuno izgubljena na ovome svijetu.

Otac joj je poginuo davno, još dok je išla u osnovnu školu. Našla je majku kako sjedi za stolom u kuhinji i plače: ”Tvoga tate više nema…” Zagrlila ju je i zatim su plakale zajedno. Brat joj je tada imao tek godinu dana. Majka se poslije nije udavala, čak: ”Nikad nisam primijetila da je imala koga poslije oca.” Cijelo vrijeme dok je pričala, gledala je kroz prozor. Gledala je vrlo pažljivo, kao da uči napamet raspored drveća po Gorskome kotaru. ”Oprosti što te gnjavim sa tim pričama – rekla je – zaista inače nisam tako pričljiva…” Rekoh joj da je u redu i da slobodno nastavi, rekoh joj da me ni malo ne gnjavi, ali – Brabara se tada pred mojim očima zatvorila, tiho i nježno, poput školjke koja skriva neki vrijedan biser. Skoro sve što sam o njenoj prošlosti uspio doznati, čuo sam te noći u mračnome prolazu vlaka koji je jurio prema Zagrebu. Prebrzo, vozio je – prebrzo…
Spomenula je još i to da je sve razrede prošla sa pet pa joj nije bio problem upasti na defektologiju, a to je oduvijek željela. Sad je već na četvrtoj godini i zaista joj dobro ide, ali, dosta smo pričali o njoj: ”A što TI radiš u životu?”
”Ništa, baš ništa” – odgovorio sam joj, i njoj se to učini sasvim interesantnim.
”Ok, ali ‘nešto’ ipak moraš raditi, zar ne?”
”Ok, nešto ipak i radim…” – rekoh joj.
”Zanimljiv si, znaš to?” – rekla je i dodirnula mi ruku. Izgubio sam zrak od njenog dodira. I prihvatio sam njenu ruku.
Bilo joj je i sasvim zanimljivo to što smo Medo i ja išli u Rijeku bez ikakvog ozbiljnog povoda.
”Kako to misliš: išli ste ‘bezveze?” – pitala je.
”Eto, tako lijepo… išli smo – bezveze!” – odgovorio sam.
Nasmijala se i ponovno zagledala kroz prozor. Na licu bi joj bljeskao sjaj svjetala uz prugu, no – ta je svjetlost brzo gubila bitku sa tamom koju je Barbara nosila u sebi. Kod Karlovca sam joj se pridružio, pa smo dalje zajedno nastavili buljiti kroz prozor. Pušili smo i bilo je toplo. Bilo je dovoljno toplo da ne prepoznam led koji je bio svuda oko nas.
Rekla mi je da mi zavidi što vodim tako uzbudljiv život. Ona vrlo rijetko izlazi, najčešće ode sa curama sa faxa na kavu. Ne sjeća se kad je zadnji puta bila u kinu, a: ”Ma mogla bih izlaziti, nije da me ne zovu van, ali znaš – užasno su mi naporni ti tipovi…” Ipak, željela se naći sa mnom, napisala mi je broj svoga telefona na voznoj karti koju ja i dan danas čuvam. I tako je to počelo, tako su dani počeli bivati – drugačiji.

Rekla je da joj je jučer bio rođendan. Dvadeset i treći. Upravo se je vratila sa fakulteta, i sada sjedi u kući i smrzava se.
”Nešto nije u redu sa peći. Ne radi već tri dana, a majstor kaže da će doći sutra i – to nam govori svaki dan, zaista ću poludjeti, ovdje je tako hladno…”
Zaplakao sam upravo u trenutku kad je rekla – ‘hladno’. Nikada joj to nisam rekao. Kaže da će doći, ako nemam ništa protiv – jer: ”Kod tebe je uvijek toplo.”
Pa dobro Barbara, dođi, nemam ništa protiv.
Nikada joj nije bilo teško putovati cijelih sat vremena do mene. Uvijek bi pozvonila samo jednom, i to vrlo kratko – kao da se bojala toga zvuka. Htio sam joj reći da slobodno zvoni malo duže, ili da zvoni kratko – ali pet puta za redom, no Barbara bi samo prošla pored mene, sa svojom bojom kose i sa svojih sedam naušnica na lijevome uhu, a ja joj nikada nisam rekao da slobodno zvoni duže.

Sa mnom joj je bilo prvi put, i naravno da me je zanimalo što je čekala do sada. Rekla je da je nikada nisu previše interesirale te stvari. Jednom davno, još dok je išla u prvi srednje, pokušala je to napraviti sa dečkom iz svoga razreda. Bili su kod njega i on je počeo prtljati, i bio je nervozan, i počeo je vikati, i tada ju je prvi puta udario. Udario ju je i drugi i treći puta, i cijelo se vrijeme derao da je ona kriva.
”A kužiš, kako sam ja mogla biti kriva što se kretenu nije mogao dignuti…? Kad me je opalio taj treći puta, glava mi je udarila po rubu od kreveta, dobro da mi nije ostao neki ožiljak.”
Ipak, ja sam njene ožiljke iz toga vremena vidio u onim rijetkim intimnim trenucima koje je dijelila sa mnom. ”Dobro mi je, stvarno mi je dobro…” – govorila je, uvijek gledajući negdje gore, tamo gore gdje su se spajali zidovi moje sobe. Mene u tome okovidu – nije bilo.
Ujutro bi me probudila već obučena, listajući novine. ”Bok.” – rekla bi i nastavila okretati stranice. Znala je da je gledam i znam da joj nije bilo drago zbog toga. Nije voljela pričati ujutro. Brabara nije voljela pričati ni inače, a ujutro – pogotovo. Nikada se nismo posebno pozdravljali: jednostavno bi ustala i izašla iz moga stana. Nije imalo smisla dogovarati se kad ćemo se ponovno vidjeti, jer ‘sljedećih će dana ili tjedana biti vrlo zauzeta’. Iako sam znao da neće nikamo specijalno ići ili nešto super bitno raditi, svejedno sam je rado slušao kako o svemu tome priča kad bi se napokon javila.
”Bilo bi dobro da se nađemo, ne mogu sad o svemu tome preko telefona… Ako hoćeš – mogla bih doći k tebi, ha?” – pitala je Barbara.
Nasmijao sam se u sebi: hmm, ako ‘ja’ želim – tek će ‘tada’ ona doći… Nema nikakve sumnje, Barbara bi u disciplini prebacivanja loptice sigurno osvojila prvo mjesto.
”Dođi Brabara, samo dođi…”
I došla je; za sat vremena već je kratko pozvonila. Nikad mi nije bilo jasno kako joj je uspjevalo da se spremi i da doputuje iz Dubrave za samo 60 minuta. Vjerojatno bi prvo obavila sve pripremne radnje, pa tek onda sigurna u sebe (ili u – mene?) nazvala. ‘Ok, dođi!’ – rekao bih ja, a Barbara je već bila negdje na pola puta do mene.
I tako je Barbara dolazila, ostajala i odlazila. Sve se je u toj suludoj igri odvijalo po ustaljenom scenariju: svi moji pokušaji i sva njena odustajanja – i sve naše želje koje jedno drugome nikada nismo rekli. Ona sa svojim strahovima i ja sa svojim stavovima, nas dvoje okovani šutnjom, nas dvoje razdvojeni Životom – kao nekim visokim zidom. Uvijek je sve bilo isto, samo su razmaci između njenih odlazaka i ponovnih javljanja – postajali sve duži i duži.
I baš kad bih pomislio da su je protekli dani odveli negdje sasvim daleko od mene i da se više nikada neće javiti – zvono bi samo kratko zazvonilo i ja bih ustao da joj otvorim vrata.
Tako je i sada, 15 godina od našeg posljednjeg susreta, još uvijek moguće da se javi od nekud. Jer, čudna je bila ta Barbara. A ja sam se zakačio, naravno…