Piše: Marijan Grakalić

Povijest ponekad izgleda kao biće koje posjeduje vlastite strasti i tajne tako da pisanje o njoj nadasve bilježi zanos koji slikom minulog doba nadograđuje maštu i otvara putove spoznaje. Ima tu i podosta one intimne nade bez koje je uostalom i nemoguće stvarati, ali i radoznalosti bez koje se ne bi toliko tražilo i znalo o prošlim danima. No to i nije sve kada se radi o monografiji Bože Mimice (1942) ”Slavonija – zlatno srce Hrvatske” (Naklada Dušević&Kršovnik), koja je prošlog petka predstavljena u prostorima Društva hrvatskih književnika na Trgu bana jelačića broj 7. u Zagrebu. Povijesno ili ne, dok sjedimo gore na prvom katu u salonu čavrljajući i čekajući početak promocije trg se puni ljudima, mnogi u uniformama, drugi sa zastavama što dolaze pozdraviti generale Markača i Gotovinu toga jutra oslobođene optužbi na Haškom sudu. S bine smještene tamo gore prema Radićevoj ulici odjekuju pjesme, a navala je tolika da uskoro prestaje i tramvajski promet.

Prvo govori akademik, dr. Petar Strčić, dugogodišnji direktor Državnog arhiva u Zagrebu, stari pouzdanik povijesti i njenih ne tako dobro vidljivih detalja. Ističe kako je knjiga kapitalna jer na jednom mjestu municiozno i s brojnim detaljima obrađuje povijest Slavonije od antike pa do naših dana. Mnogo je tu stvari koje su sada po prvi puta objedinjene. Važno je pri tome i to što se daju smjele i svježe interpretacije. Sada se zatvaraju prozori. Buka na trgu sve je veća. Čuje se sada glasno pjesma Jure Stublića ”Bili cvitak” posvećena ”jednoj vječnoj ljubavi”. Netko od prisutnih šapće kako su generali već prije krenuli avionom prema Zagrebu i kako je s njima i brigadir Kotromanović, sada ministar vojske. Sada govori profesor Željko Bratulović koji naglašava kako je Mimičina knjiga izuzetno pregledan i sistematizirana pa da će je zato preporučiti studentima. Akademik Ante Stamač također je pun pohvala za predstavljeni rad zato što on sadrži i brojne kulturološke elemente koji prije nisu često isticani kada se pisala povijest tih krajeva. Na kraju obrača nam se i sam Bože Mimica. Vani odjekuje Tompsonova ”Svetinja”. Kroz prozor dobro se vidi da je trg pun i da dolazi još ljudi. Najviše iz Ilice i Bogovićeve. Bože pak ističe da kao kluturolog i povjesničar ne bi mogao napisati tako obimno djelo od preko 1300 stranica a da nije imao golemu podršku svojih recenzenata, suradnika, prijatelja i obitelji. I inače je jasno da je to jedan kapitalan posao, a sličan tome, ali ne tako opsežan Mimica je već bio napravio kada je napisao nekoliko naslova koji se bave numizmatikom na povijesnom tlu Hrvatske odnosno Dubrovnika i Istre i Kvarnera. Dapače, i Stamač ga je pohvalio ne samo kao pisca već i kao stručnjaka koji izvanredno poznaje to područje, pa je tako i sudski vještak po tom pitanju.

Sada slijede čestitanja. Iznosi se domjenak za prisutne. Kroz prozore grad se crveni zastavama i crveno bijelim kockicama na kapama i majicama. Mnogo je tu mladih ljudi, sigurno stasalih davno nakon rata. Silvija Benković Peratova, predsjednica Riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika predlaže mi da odemo na Trg. Spuštamo se niz zavojite stube kuće prema prizemlju. Tri radnika prespajaju nekakve žice u telefonskom ormariću nedaleko ulaza. ”Ovo nismo radili od kada je Tuđman bio ovdje”, reče jedan od njih. Izlazimo na trg koji je prepun ljudi. Ništa s ne vidi, a neki stoje čak i na ogradama šatora kojeg je za pivo i kobasice Bandić tu dao podignuti prije tjedan dana. Ne može se ni do toga jer je red povelik. Odlazimo kroz Harmicu prema Dolcu. Sa stepenica gledamo gomilu i lepršanje zastava. Generala još nema ali osjećaj oslobođenja od tereta apsurda posvuda je prisutan. Ima tu i ljudi u uniformama svojih ratnih postrojbi, Plaču i smiju se istovremeno. Ulazimo kod ”Kroleta”, boemsku kavanu što je najbliže trgu. I tu se čovjek može jedva okrenuti. Na televizoru slika aviona koji je sletio. Neki odlaze da se priključe onima na trgu. Događa se narod, ali ne onako kako je to bilo na skupovima HDZ-a devedesetih, koje su bili obilježili glasni i nadmetni politički govori i dok je prijetnja rata visjela nad glavama. Ljude prožimaju emocije. Osjećanje da je jedno doba prošlo i da nastupa novo, dugo očekivano unatoč strepnjama, a koje nekako otpočinje sada na ovom mjestu kao konačno vrijeme porača. Moguće i nije slučajno što je Mimica svoje zlatno srce posvetio Slavoniji, zemlji kojoj je u ono davno povijesno vrijeme pripadao i Zagreb. ”Pobijedili smo, rat je gotov, pripada povijesti, okrenimo se budućnosti” – govori general Gotovina dok euforija prevladava pukom i cijelim gradom. Uistinu, pomislim, na tako jedinstvenoj promociji nisam nikada prije bio dok glas gomile nestaje u onoj daljini u kojoj tonu i sjećanja.