Piše: Marijan Grakalić

Ivan Kušan bio je jedan od najboljih duhova naše književnosti. Laka pera a kasnije i sjede brade, pomalo nalik na nekog filmskog čarobnjaka, imao je oprez prema svemu što želi na prečac postati istinom i to ga nije smtalo da bude zaljubljen u priče, život i cijeli svijet. Postoje rečenice koje nikada ne zaboraviš, kao što sjećanje nikad ne napušta prve poljupce ili one suze zbog ljubavi. Ni danas nisam odriješen od prirode magijskoga svojstva koje pripada riječima. Tako mi je i Kušanova rečenica odnosno misao koju je smislio njegov junak Koko odmah postala čarobnom: ”Baš je taj novac nešto gadno,vidiš vidiš što sve ljudi rade radi njega, a na kraju sve loše završi”. Tako od tada osjećam tjeskobu kada je lova u pitanju, i tek ponekad se sjetim da je to zbog toga. Šteta što ‘Koko i duhovi” nije knjiga koju bi obavezno morali pročitati bankari i poreznici ili drugi spiritualisti tog medija. Ona kao i neke druge: ”Melita zašto lažeš”, ”Uzbuna na zelenom vrhu” i ”Koko u Parizu”, trajna su baština nebrojenih djetinjstava. Odrednice što su nalik svjetionicima svijetlile nad Silama i Haridbama osmoškolskih pustolovina u kojima je radoznalost istrčala daleko naprijed ispred svake pameti. I upravo u opisu takvih stvari Ivan Kušan je pravi majstor jer sve te naivne zagonetke dječje pameti posloži i kaže a da to ne prestane biti blisko i zavodljivo.

Svoju vedrinu prenosio je i na starije u svojim romanima ”Naivci”, ”Prerušeni prosjak” ili ”Medvedgradski golubovi”, te u erotskoj prozi kao što je to ”Sto najvećih rupa”. Objavio je dvadeset i dvije knjige i napisao desetak drama od kojih je najpoznatija ”Čaruga” koju je ”Teatar u gostima” Relje Bašića igrao više od 200 puta i po kojoj je Rajko Grlić snimio istoimeni film. Ivan Kušan ujedno je bio i akademski slikar, a diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Ive Režeka 1966. godine. Kao vješt i duhovit crtač među prvima je crtao karikature koje je objavljivao pod pseudonimom u neki engleskim novinama. Čujem i to kako je u pripremi i monografija o njegovom slikovnom stvaralaštvu koju uređuje Ivan Vitez.

Koko uistinu sada sniva među duhovima, no ipak, ovdje među nama ostaje kao dio autohtone i nezaobilazne kulture i pisane riječi. Naprosto ne možemo ga se odreći, baš i kada bi htjeli, jer njegovo je književno djelo prisutno posve prirodno i vedro, skoro onako kako nečiji pogled osjećamo na sebi iako to ne vidimo. Uzimam neku šarenu dopisnicu i na njoj napisati nešto što je samo između nas dvojice, mene i Koka, a onda je povjeriti duhovima da mu je odnesu kroz onaj čudesan tunel mašte i snova. Bila mu vječna slava.