Piše: Helena Berden

Svaka fotografija je težnja života da se bar na trenutak zaustavi i osjeti senzaciju stvarnosti. Fotografije iz serije Pet kapi sna prikazuju fragmente jedne cjeline nastale u hodu umjetnika scenografijom svijeta. Mančeveski fotografije tretira kao nizove nota u pjesmi, i one su žive samo kad su zajedno, u narativno notovnoj skladbi trenutaka. Redateljski smisao za estetiku pojednih kadrova očituje svoje odnose u ritmici prizora, stoga je svaka fotografija život jedne geste u kopmpoziciji svakodnevice. Prostor upisivanja je vizualno bilježenje tragova jedne svijesti, odnosno prijenos unutrašnje slike u vanjsku fotografiju. Na fotografiji trenutak postaje grubo materijaliziran, gotovo petrificiran do snage same naracije sna. Svijest o protoku vremena koja na filmski groteskan način vlada kolektivnom sviješću čini mogućnost zaustavnjnja trenutka poželjnim, i stoga je fotografija kriza jednog vremena u kojem se vrijeme povlači iz žila vječnosti i nepovratno iščezava.

U svojim bilješkama o fotografiji Roland Barthes tvrdi da u prvo vrijeme fotografija, da bi iznenadila fotografira značajno; ali uskoro, ona proglašava značajnim to što fotografira, upravo se u tome ogleda cijeli modus Mančevskovog narativa. Učinak dokumentiranja svakodnevnih trenutaka kroz zonu prostora/vremena čini mogućnost uslojavanja inače ne povezanih konsekvenci u značajnu ispovjed etnografije prizora. Stoga fotografije nalažu suprisutnost svijeta u želji za reproduciranjem u beskonačnost onoga što se zbiva samo jednom. Život je tako napravljen od malih kadrova. Fotografija je ta pojava drugoga u vizualnom imaginariju svijesti o identitetu. Kao što i čitanje već unaprijed potrebuje znanje o jeziku tako i fotografija posjedujue predosjećaj o vlastitom podrijetlu. Učinak fotografije je posvemašnja ireverzibilnost vremena u slijedu životnih doba i stoga je tijek snimanja fotografija poput pisanja poezije, bez predznanja o slijedećem stihu. Fotografijom doticana stvarnost postaje povijest koja se sublimira u simbolu nepredvidivih tumačenja. Svaka je senzacija u krajnjoj liniji i prije svega slobodan čin.

Pri pogledu na proces snimanja fotografije Mančevskog kao zagrljaja narativnog u eksploziji trenutaka može se uočiti misaona kompozicija Billa Viole koji kaže da mu je kamera dala osjećaj da se u svijetu nalaze slike koje se mogu ubrati kao zrelo voće i da je njegova zadaća nanjušiti savršenu sliku i savršen trenutak. Upravo je i početna intencija da se uhvati sublimni predmet želje, tj. biće osuđeno na stalni pokret dok se grčevito hvata za trenutke koji mu nisu naklonjeni. Gomilanje proživljenog i pustolovina svijesti mogući su pod cijenu prodiranja u krv stvarnosti dok se gubitak zadovoljstva nadomješta idejom fascinacije. Fotografija je ,poput sna, moguća jedino uz upisivanje trenutaka zbilje u nepredvidivom imaginariju asocijativne montaže kadrova.