Piše: Marijan Grakalić

Toplina i svijetlo kojima se odlikuju akvareli Zagreba i njegovih ulica akademske slikarice Edit Glavurtić (1965) potvrđuju kako potraga za čudesnim nikada nije gotova. Ona nas ovdje sustiže čak i u onim poznatim vidicima koji se sada otkrivaju poetskom emocijom i težnjom da se pronikne i izrazi i ono nevidljivo, ona slutnja čarobnog koja je sadržana u svim stvarima i bez koje niti grad ne bi bio mjesto našeg umjetničkog hodočašća. Postoji u njima naglašena lirika oblika i kolorita namijenjena tome da slike grada pretvori u slike sna i da tada svaki puta kada se u snu probudimo u Zagrebu budemo još više doma nego što smo na javi. Taj topli treptaj oniričnog ujedno upućuje na nasljeđe osobnih čežnji autorice i onog toplog sunca s obala Mediterana gdje je rođena i kojeg zauvijek nosi u sebi, pa njegovo svjetlo sada sja i ovdje na ovim čudesnim prikazima Zagreba otkrivajući pri tome još jednu dodatnu dimenziju koja bi bez toga bila nemogućom.

Edit Glavurtić svojim akvarelima, ali i drugim slikama i opusima a naročito anđelima, svjedoči o umjetničkom traženju koje se nastoji odmaknuti od svega nebitnog. Postignut je tu profinjen dojam, jasan tehnički izraz i osjećanje pročišćenja koji je moguć tek nakon velikog truda da se naše unutarnje biće pomiri i sraste s prirodom umjetnosti odnosno one unutarnje napetosti ili rješenja koje nam nudi svaka slika. Tu su ugasle sve one grimizna boje strašnog požara u kojem izgaraju svjetovi, podjednako ovaj naš i onaj tajanstven i nevidljiv, a slike djeluju kao da je u njima komadić neba u kojem nema niti jednog tijela protuslovlja već su same po sebi otvorene perspektivi beskrajne slikovitosti.

Osjećanje grada zato tu nadrasta svaku ideju ili namjeru koja bi se odrekla onog što je lijepo dodajući tome sve one slutnje što su sadržane u gotovo dječjem spokoju. Odgovor na pitanje ”Zakaj volim Zagreb” u slikarskom djelu Edit Glavurtić leži daleko od bilo kakvog bezimenog srca, on je upućen ka otkriću one radosti življenja koja je moguća tek onda kada se grad i umjetnik neprolazno susretnu i tako posvjedoče da ne postoji slučaj neobavezne providnosti.