Piše: Marijan Grakalić

Čudesne nepoznanice života ponekad nekim nenadanim slučajem izrone ispred nas kako bi postale neosporni djelom pjesničke sudbine ili nadahnuća. To je ustvari jedino osvjedočenje koje je moguće jer su riječi pjesme poseban oblik vasione bez kojeg ne bi bilo moguće zamisliti ništa, pa čak niti onaj ”sveti suton” iza kojega sve tone u zaborav. Otkriti minijaturu književnu ostavštinu nepoznatog i od svakoga zaboravljena gospodina Teodora u vidu pisama izvjesnoj gospođi Klari koja je nekada stanovala u prizemlju kuće u Vojnovićevoj ulici, svjedočiti o trenucima Zagreba s početaka četrdesetih godina i tako postati očevidnikom nestalog vremena opisana tek fragmentima života i samoće, zatočiti u vlastitom srcu neprovidnosti što nadahnjuju već time jer započinju iznenadno na kraju onoga dana posvećena sv. Franji zavjetnika siromaštva, sve to predstavlja posao pjesnika Božidara Petrača (1952) kojeg donosi njegova nova zbirka pjesama “Cedulje sestri Klari”.

Pjesme tu odzvanjaju na međi svijeta i one vječne noći koja se s nikim ne sparuje iako je majka svake propasti, pa tada drama pronalaženja rukopisa prerasta samu sebe pitajući se i nadajući se pri tome pronalaženju čistoće ili snage putem koje postaje dostupno ”zero savršene radosti”. Stanja koje više ne dotiče ništa drugo osim težnje za istinom pa makar se ona predstavila i kao simbolična smionost da se ”razgoli tijelo na Cvjetnom trgu/ srce razotkri” kako bi se ujedno pokazala gola duša, očistile misli i priznali vlastiti grijesi. Posve intimno i usmjereno ka pročišćenju Petrač nas kroz ”Cedulje” uvodi u čitav kompleks duhovne drame modernog čovjeka potresena u vlastitoj egzistenciji. Nestaju tu granice koje nas odvajaju od baštine iskona, a skromnost i poniznost pred ljubavlju Božjom izražava se kao ono što se ne može smutiti ”bukom svijeta”. Aktualnost siromaštva, središnji lik svetog Franje, poetska posveta svetoj Ceciliji, Chopinov nokturno, Dante Alighieri, Kristova muka, navještaj, blagoslov i tumačenje znaka, sve to premješta se s fenomenološke u poetsku razinu koja nadahnuće crpi ne samo iz prije nepoznate ostavštine anonimna pisca nego i iz prepoznavanja onog surovog bilo našeg doba koje oduvijek pita: ”što će s nama biti”.

Upravo lament nad strepnjom provlači se kroz drugi dio knjige u sva tri poglavlja ”Franjin poliptih ili siromaškov put”, ”Tako svršava svijet” i ”Domovinski spisi”. Za razliku od prvog i najopsežnijega poglavlja ”Cedulje sestri Klari”, ovdje poetsko istraživanje biva zamijenjeno ekspresijom nastalom kao posljedica svakodnevne kušnje. Najočitije se ona izražava u pjesmi ”Sada i ovdje” gdje se razodijevaju ”klopke srca” kojima ”svršava svijet” za razliku od vječnosti.

Na kraju prikaza ne može se ne spomenuti i poetska posveta koju ističe i Petrač. Napisana u jesen 1941. godine, ona glasi: ”Ostani s nama Rabbi, ne daj Kneže, Grada, Ne daj, Kneže.”