Piše: Edit Glavurtić

U vrijeme mog školovanja ritam praznika bio je potpuno drugačiji nego danas. Od početka prosinca, pa do kraja prvog polugodišta bilo je još točno mjesec i po dana škole, sa par dana prekida za novogodišnje blagdane.

Zato je nekadašnji Dan Republike, 29. 11. bio pravi pravcati Praznik.

Bilo je to i vrijeme velikih svinjokolja, spremalo se za zimu, punili se špajzovi, sušilo meso, pa je i raspoloženje bilo vedro, opušteno, ljudi su već polako planirali praznike, Božić, Novu Godinu.
Uz malo sreće spojilo bi se tu i po pet lijepih dana.

Iz dječjeg kuta, bila je velika uživancija po miloj volji dugo spavati, cijeli dan gledati televizija, jesti kolače, uvečer dugo čitati ili negdje izaći bez gledanja na sat. Pa još kad je pao prvi snijeg!

I danas pamtim taj osjećaj slobode i razdraganosti, koji je neponovljivo čist, bio tajna formula bezbrižnosti u danima u kojima se može sve, a ne mora ništa.

Bila su ta vremena drugačija od današnjih, i što god mi o njima govorili jedno je sigurno; nije bilo ovakvih grčeva nesigurnosti na usnama, ni podočnjaka od briga na licima kao danas.

I veliki, i srednji i mali mogli su živjeti, nitko nije kopao po kontejnerima za smeće, kriminalci, lupeži i šarlatani nisu se namnožili do mjere da se teško razlikuju od pristojnih ljudi. Bili smo sigurni, ili smo barem vjerovali u iluziju da jesmo.

Novo vrijeme srušilo je, ismijalo i unizilo stare vrijednosti, ali nam nije ponudilo nove. Danas imamo domovinu, ali zato nemamo ništa drugo, pa ni dostojanstvo.

Dovoljno sam stara da dobro pamtim one dane, i priznajem da sam zapela u rascjepu između Onda i Sada. Na moju nesreću, čini mi se da su se usprkos svim parolama, uvjeravanjima i tvrdnjama drugovi i drugarice pokazali puno humanijima i socijalno osjetljivijoma od gospođa i gospode koji su došli nakon njih, sve iz tog vremena ispljuvali i omalovažili pa elegantno i gospodski pokupili, pronevjerili i rasprodali što god se moglo.

S parolom „poslije nas potop“.

Možda sam u krivu, jer promatram svijet očima umjetnika, a s politikom nemam nikakve veze.I molim za razumijevanje jer otvoreno priznajem da sama ne razumijem. Samo osjećam… strah, nesigurnost, nepovjerenje, poniženje, gorčinu, grč… na ulicama, u medijima, u svim segmentima života, svugdje, baš svugdje!

Zato se s nostalgijom sjećam Praznika koji je kao i vrijeme koje je prošlo ostao izgubljen u davnim maglama djetinjstva, vremena u kom se s pokrićem moglo radovati, planirati i maštati.