Piše: Marijan Grakalić
Photo: Sanja Šantak i Sanja Bachrach Krištofić

Moguće je da će se jednom sva naša djela rastočiti. Da će nestati zajedno sa snovima od prošle noći, a nas same tada će otpuhati neki noćni vjetar kojeg uopće ne zanima važnost bilo koga ili bilo čega. On se povinuje onim drugim silama, često neshvatljivim, tajnim i iracionalnim i oduvijek gluhim za čovjekova uvjerenja. Takva strepnja, dapače čak i sukob i pobuna protiv nevidljivih zakonitosti koje vladaju svijetom vječna su tema umjetnosti. Danas o njemu svjedoči izložba fotografija Vladimire Spindler u zagrebačkoj ”Galeriji događanja” nazvana ”Kronika vremena” prikazujući niz dramatičnih odnosa gradskih pobuna protiv raznovrsnih nepravdi s jedne strane i vlasti s druge. Tu fotografija pokazuje i više no što se vidi budući da je postala saučesnik u svjedočenju o silama koje vladaju društvom u kojem se mit o modernoj državi nameće kao neprikosnoveni autoritet što svrhu vidi i pronalazi isključivo u sebi samom i interesima svojih protagonista. Fotografije su nove, uistinu, no problem je prastar isto kao i ona nerazriješiva pometnja iz koje je moguće, nastala ne samo vlast i red, već i čitav kozmos.

Odbačeni sudoper napunjen starim ciglama nakon prosvjedne povorke, robusno lice policajca spremnog za udarac, lice mlade službenice u uniformi koje žari od zadovoljstva što služi i pronalazi svrhu, gomila koja se uspinje na zagrebački Helikon kako bi se suprotstavila i bunila protiv nedaća, podignuti i odbačeni transparenti i parole, lice starca naborano svim načinima izgubljenosti u vremenu i prostoru, onda opet kordoni snaga reda nasuprot vlastita naroda, zavjesa koja prekriva naše doba spuštena preko fasade kuće na cvjetnom placu na kojoj piše ”Totalna prevara” u tri slike (čina), sva ta neslavna i problematična ujudurma izložena je ovdje kao prikaz procesa u kojem su čovjeku oduzete njegove vrijednosti za račun marioneta i gospodara.

Kronika vremena obješena je. Kvačice pridržavaju fotografije za konopac i za sjećanja. Za razliku od čistog rublja ovdje je imperativ ono drugo, ponekad manje shvatljivo. Lica policajca, dijelovi opreme, pendreci i štitovi iskači oštrinom u fokusu dok lica gomile ostaju anonimna. Slijepa masa i dalje slijedi svoju sudbinu. Samo je pitanje trenutka kada će ponovo zapuhati onaj već prije spomenuti noćni vjetar i odnijeti i rublje i fotografije i sve nas same drugdje. Tamo u onu za to predviđenu među iza koje ne postoje dobrodošle istine osim onih što su potrebne onima koji vladaju i onima pokornima koji tu vlast uživaju.

”Kronika vremena” Vladimire Spindler upečatljiva je i snažna fotografska izložba, bez trna u oku i kao dašak na vjetru.