Piše: Angela Bonacin

Zbirka pjesama “Ženski Petko” intimna je ispovijest o psihološkim previranjima jednog gradskog djeteta koje pokušava razumjeti svoje postojanje unutar grada koji ga je obilježio. Split tu nije samo mjesto prebivališta, on je vani, u žutoj ulici, ali i u svim putovanjima duše o kojima pjesme govore.

Kroz kaleidoskop Slavena Sliškovića možemo pratiti ljude koji su prošli njegovom ulicom, i samim gradom kojim putuju žuti autobusi, a s njima na neki način i sjećanja. Radi se, naime, o dobro poznatim Prometovim autobusima koje autor doživljava kao jedan dio duše grada. Slišković je sklon opisivanju situacija, bilježenju naizgled nebitnih detalja. Oni su tu stvarni podsjetnik na proživljene senzacije, bojama ili izgledom usko su povezani s njegovim unutrašnjim svijetom. Materijaliziraju strahove i nedoumice, ubačeni su u stihove kao kontrast proživljenim osjećajima i otkrivaju onu vječnu ljudsku težnju s nevinošću i čistoćom.

Oblaci, sunce, proljeće, more, cvijeće, i ostali motivi, postoje kao nešto opipljivo, dok se kazaljke sata okreću po svome, i sve nam “bitno” na neki način ostaje nedohvatljivo. Zato nastaju pjesme, da nadoknade osjećaj gubitka, one su poput prostorije u kojoj je moguće zaustaviti vrijeme. Kroz sve te kolaže sjećanja, autor poklanja jedinstveni memento jednoj generaciji, koja je odrastanjem dobila mogućnost da jasno sudi vremenu i gradu u kojem, i s kojim živi. Kao da se odvija nekakva predstava, tako se u pjesmama mijenjaju žene i situacije, ali uvijek naposljetku ostaje osjećaj samoće i odbačenosti te preispitivanje mogućnosti bijega u neko nepoznato područje koje će po svom osnovnom naboju biti puno jednostavnije od svega poznatog i proživljenoga.

Čitajući ovu poeziju naići ćemo na općeljudske traganje za smislom postojanja i na pjesnikov pokušaj izmirenja sa samim sobom, nakon što ljubav ostane samo sjećanje na trenutak, a gradska djeca odrastu. Ono po čemu je ova zbirka posebna, jest i slijed izvrsnih metafora koje naizgled običnim događajima daju poseban emotivan naboj. U njoj ništa nije izmišljeno, brodovi koji se spominju povezani su s periodom života u kojem je Slaven radio kao kolporter na brodovima u trajektnoj luci i dva ljeta putovao na Hvar prodajući novine. Knjige, imena ljudi, pokreti ženskog tijela, razgovori i pitanja, dijelovi su iz njegovog života. Kroz sve to upoznajemo ne samo autorovu ličnost, već i jednu tipično rezigniranu mladost koja stasa u urbanim sredinama i suočena s hladnim i uskim ulicama, prisilno napušta dječje snove. Ipak, nešto će od njih ostati sačuvano u ovim pjesmama.

Tri pjesme Slavena Sliškovića iz zbirke ”Ženski Petko”:

ŽENSKI PETKO

Dobro jutro plavo sunce
i stara slavo
Dobro jutro toplo more
i moja glavo
Ja danas mnogo ne želim
i toliko neću
Uprskao sam nadanjima svoju sreću
Otkucaje svoga srca sada brojim
To je ritam ove pjesme
(Dobro joj stoji)
Čekam bus da se vratim na početak
Nemam kartu, al’ vozač me se sjeća
Znaj, želja mi je biti sam
Želim da nikog ne trebam
Ni nju, ni gospođu iz prolaza
Znaj, ne želim voljet nikoga
Učim da ne osjećam
Vježbam da ne razmišljam
Naprežem se da je ne volim
Zbilja je tako
Zbog nje sam prošli petak kršio zakon
Pa neka stalno kašljem, samo da je para
Sve se vraća, kao kiša,
Rekla mi je stara
Mnogo cura sad me zove
Pa to je sjajno
Al’ pored njih je tabla i piše “MINIRANO”
Onda se štopam i palim cigaret
Gledam utakmice
i gubim se po netu

PORUKE

Ponekad uzmem dah i želim ići odavde
Onda putujem u sebe
Mračnim hodnikom
Žar cigarete mi je svijetlo
Kirurški precizno pomišljam na tebe
Škaklju me strojnicom sa leđa
Ozbiljni tipovi
Face s promotivnog bedža
Sjekao sam mnoge oklade i drva
Od svih bivših ljubavi najgora je prva
Vjetar nosi poruku da hladno je
Visibabe da će proljeće
Preko prijateljice ti šaljem pozdrave
Čitaj me i budi bez brige
Dani mi sliče kao jajetu jaje
Ruka se ne pruža da se nešto daje
Nego da udara
i da te gura nazad
Pravda pobjeđuje
Ma, to je samo fraza
74 75
Eto Crni je uvijek uzdizao sebe
Drpao piplice,
pravio im bebe
Onda je twitao ženu kapetana broda
Sad ruča na slamku
i ponovo uči da hoda

U SJENI SCHWEPPSA

Prestvarno
Život nas je tužno pričao
Normalno sam te pred kućom čekao
Kroz korake
Priđi mi bliže i posluži se
Žedne slavine
U sjeni Schweppsa noću ustajem
Hladno je
Ispruži se preko Rusije
Ne duplaj me
Priđi mi bliže i događajmo se
“U klimu sam nagurao vjetar
koji puše samo u tvojoj ulici
U kojem pravcu da pomislim
Ne znam
Kao kad piješ u zdravlje,
a onda te danima boli glava
Uvijek pamtimo kako je počelo,
dok ne završi
Ujutro radiš,
a popodne si tako skromna
Dok mijenjaš svoj izraz lica,
ja mijenjam utiske
94 95
Ušla si u moj život na sporedni ulaz,
a otišla si kroz zlatna vrata
i zalupila ih tako jako da je sa njih otpalo zlato
A meni su ostala vrata
Možda se nadam da ćeš se jednom vratiti,
al’ to je matematički nemoguće
Pa nadat se može u svašta
A uvijek se dogodi samo ono
što nije probavljala mašta”
U pauzi žurim u to povjerovati
Sjetna si
Naruči dostavljača pizza, nek te zamisli
Ja sam kriv što naša ljubav ima nečitak rukopis