Piše: Marijan Grakalić

Proći ravnicom, preplivati Dunav, ukrcati se na vlak i nestati pod zavodljivom poetikom glazbene atmosfere što odiše jednim osobnim senzibilitetom prikazujući ga ujedno i kao dio šire kulture urbanog miljea one Europe kakva se još rijetko gdje susreće, znači ustvari prepustiti se akustičnoj magiji sazvučja Frame Orchestra, moguće jedne od najznačajnijih glazbenih pojava posljednjih godina u Vojvodini.

Radi se o nastupu benda nastalog u podneblju u kojem je europski sentimentalizam, barem u književnosti, već odavno imao plodno tlo. Njihova muzika zanosi nas sada sofisiticiranim zvukom s elementima klasičarskoga nadahnuća, kabarea, postmoderne i etno-baštine, dok upečatljiva izvedba nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Virtuoznost i autorski nagon idu ruku pod ruku, nižu se pjesme posvećene svakom mjesecu u godini ne mareći što je sada vani zagrebački prosinac i jedan od prvih dana kada se temperatura spustila ispod nule. Atmosfera tamne sobe, kako inače izgleda klub Attack, posve je nestala kao što nema više niti onih lampiona od prošle proslave Nove godine. Pomislim na trenutak da uopće više i nisam u toj pljesnivoj kućerini, bivšoj tvornici medicinskih proizvoda dok glazba zanosi zvukom daleke podzemne željeznice, dok se propinje oko lađa što plove ljetnim morem ili pak oponaša hod kroz vinograd u danima poslije berbe kada se očekuju prve čaše mladog vina. Ima u tom zvuku one pritajene erotike kakva se zna susresti u običnim banatskim krčmama, ali i u izlizanim kavanama Južne Mađarske. Dotiče nas svojim nedvojbeno animalnim šarmom svojstvenim modernim čergarima koji danas svoje nomadske snove prenose preko kontinenata, da bi na kraju opet svi skupa zasvirali u onoj zaboravljenoj gostionici u selu na Zapadnoj obali kojeg je, na sreću, Hollywood zaboravio. Ustvari, nema nadomjestka autentičnosti, i to je ono najveće bogatstvo kojeg nam nudi i koje posjeduje glazbeni sentiment Lazara Novkova i Frame Orchestra.

Bogatstvo sentimentalnih asocijacija koje instrumentalne kompozicije ove grupe sastavljene od udaraljki, gitare, kontrabasa, violine i harmonike ispisuju, jest osebujni glazbeni rukopis što nedvojbeno snažno sažima glazbeno nasljeđe i suvremenost. Unutarnje svojstvo ovdje se izražava kroz prisutnost onog pomalo zaboravljena i inače drugdje često zabačena odjeka većeg broja muzičkih arhetipova nužnih da se dotakne i doživi čista forma glazbe. Ona, koje se čovjek dugo sjeća, isto kao i usamljena zvuka koraka na kaldrmi noćne ulice koji ga prati dio puta, onda nestane, ali ritam doživljaja teško pada u zaborav.

Slušaonica: Januar – Frame Orchestar