Piše: Nela Rubić

Pri rješavanju problema periodizacije književnosti uopće obično su književni historičari nalazili uporišta u historicističkim istraživanjima povjesničara civilizacije. Međutim, historicistički termin periodizacija ne može se prihvatiti ni opravdati ako podrazumijeva linearnu i sukcesivnu evoluciju književnih razdoblja po europocentričnom obrascu, jer je u svakoj od europskih nacionalnih književnosti taj obrazac bio drugačiji. Jedno se stilsko književno razdoblje obično definiralo u opoziciji prema onome što je dolazilo prije i poslije njega. Realno, takve oštre granice izme|u različitih stilskih razdoblja unutar raznih nacionalnih književnosti u Europi ipak nisu postojale.

Prilično ujednačen kulturološki obrazac kod svih europskih naroda imalo je tek razdoblje srednjovjekovlja, ali su pokrštavanje i evangelizacija imali različite razvojne procese kod različitih europskih naroda. Drugi dominantan čimbenik pri periodizaciji različitih nacionalnih književnosti bile su političke sheme. Osobito je u francuskoj književnosti bio snažno nazočan utjecaj povijesnih političkih događaja pri periodizaciji stilskih razdoblja. Međutim, ako se s internacionalnog komparativnog stajališta razmišlja o periodizaciji francuske književnosti, bit će sasvim jasno da politički doga|aji u Francuskoj iz 1610., 1814. ili 1914. godine ne znače mnogo na književnom polju uopće. Ubojstvo jednoga kralja isključivo je politička i povijesna činjenica, ali pucanj političkoga fanatika nije i ne može biti književna činjenica.

Samo političke činjenice međunarodnoga značaja mogu utjecati na povijesnu periodizaciju književnosti jer su one imale različite posljedice na razvoj pojedinih nacionalnih književnosti u Europi.

Bosna je i Hercegovina kroz cjelokupnu svoju povijest imala veoma složen međunarodni položaj. Ta je država jedino u razdoblju srednjeg vijeka, u međunarodnim okvirima, imala vlastiti geopolitički integritet. U ostalim je razdobljima mnogo više bila objekt povijesnih događanja negoli njihov aktivni sudionik. Političke su prilike, koje su podrazumijevale smjene različitih vladara u BiH, donosile i dominaciju ideološkoga diskursa u oblasti kulture i književnosti. Na svome je početku bosansko-humska kultura bila određena uglavnom jednoobraznim religiozno-civilizacijskim kodom, da bi nakon 1463. godine, poslije osmanskih osvajanja, politički kolonijalni obrazac, koji ju je tada bio utemeljio, proizveo četiri različita paralelna kulturološka tijeka: hrvatski što se nastavio na nisko romano- latinsko srednjovjekovlje, srpski što se vezao uz srpsku srednjovjekovnu eklezijastiku i uz pučku kulturu koja preuzima psihološku inicijativu, bošnjački što se stvara na orijentalnim jezicima kao i na domicilnom jeziku. Židovi, protjerani iz Španjolske nakon reconquiste i doseljeni na područje otomanske Bosne, također ispisuju književnost na svome jeziku.

U takvim su se povijesno-političkim uvjetima ideološka i poetička načela neprekidno sučeljavala, sudarala i podudarala. Svi su ti različiti tijekovi imali i svoje međusobne dodire i prožimanja koji su nekada bili, u poetičkom smislu, sretni, a nekada, u ideološkom smislu, opaki i razorni za razinu međusobne snošljivosti.

Stoga je periodizacija starije književnosti nastale na tlu Bosne i Hercegovine nužno uvjetovana povijesnom činjenicom osmanskog osvajanja dijelova europskog kontinenta, koja je imala zapažene književne reperkusije i kod ostalih europskih naroda, a za primjer bi se mogao uzeti spjev talijanskog pjesnika Torquata Tassa Oslobođeni Jeruzalem. Kršćanska je Europa počela strahovati od islamskih prodora na njezin kontinent i ta povijesna činjenica ne bi bila značajna po sebi da nije imala i posljedice na europske književnosti. Književnost i kultura nastale na području BiH do osmanskih osvajanja, ako se izuzme činjenica autohtonog jezika i osobite ortografije kao regionalne i autentične prepoznatljivosti, uklapaju se svojim repertorijem, alegorezom, metaforikom, simbolikom i iluminacijom u univerzum visokog europskog srednjovjekovlja. Jedino se stećci, u odnosu na kulturu nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima srednjovjekovne Europe, mogu smatrati originalnim domaćim artefaktom, mada se srednjovjekovne nekropole slične bosansko-humskim nalaze i u Engleskoj i Irskoj.

Poslije osmanskih osvajanja većim se dijelom gubi europocentrični obrazac koji je do tada utemeljivao kulturu Bosne i Hercegovine. Kontinuitet europocentričnoga modela kulture u BiH, sa zakašnjenjem od jednog i pol stoljeća, nastavili su franjevci svojim kulturološkim djelovanjem. Stoga nije neobična činjenica da kultura, te redefiniran i reformiran religiozni model, svojstven niskom srednjovjekovlju, što u Europi traje do XVII. stoljeća, u BiH svoj procvat i zamah dobiva tijekom XVI., XVII. i XVIII. stoljeća. Nužno je napomenuti da se, zbog činjenice da su hrvatsku književnost u BiH do XIX. Stoljeća pisali uglavnom franjevci, u toj književnosti nije uspio uobličiti renesansni stvaralački individualizam koji, uostalom, nije zaživio ni u ostalim dijelovima Europe s izuzetkom Toskane, Dubrovačke Republike te moćnih pojedinaca kakvi su bili Shakespeare, Cervantes, Rabelais i Erazmo. Franjevci su u Bosni i Hercegovini razvili tipičnu humanističku literaturu usko vezanu uz fenomenologiju svakodnevice niskog srednjovjekovlja.

Međutim, franjevci su po ugledu na renesansnu novotariju, koja je osim religioznih nametnula i etnička razgraničavanja u Europi, što ih je dobro zapazio i opisao recentni istraživač renesanse Jean Delumeau, u razdoblju u kome su tako intenzivno djelovali među bosanskohercegovačkim katolicima, udarili temelje suvremenome kroatizmu u Bosni i Hercegovini. Takva su razmišljanja bosanskih franjevaca u XVI., XVII. i XVIII. stoljeću potekla iz dalekosežnih etničkih, konfesionalnih i socijalnih promjena koje su se desile u XVI. stoljeću u otomanskoj Bosni i Hercegovini. Katolici su u osmanskoj Bosni i Hercegovini bili postali manjina, a u smislu crkvene disperzije franjevačka se provincija Bosna Argentina bila proširila i na ostale katoličke krajeve što su ih Osmanlije bili osvojili. Ovi su procesi, objektivno, sve više
umanjivali mogućnost nastanka političkoga nacionalnog bosanstva unutar veoma širokih granica Otomanskoga Carstva i na koncu ga učinili iluzornim. U političkom i državotvornom smislu franjevci nikada nisu napustili ideju bosanstva: branili su je tako što su svoj svećenički red, koji je djelovao i za trajanja Bosanskog Kraljevstva, smatrali čuvarem i nasljednikom stare bosansko-humske države, a u suvremenim uvjetima bosanskohercegovački franjevci i dalje insistiraju na državnom integritetu sekularne republike Bosne i Hercegovine.

Pismenost te jezična i književna kultura na tome području, kao i kod ostalih mladih europskih naroda u ranom srednjovjekovlju, bile su vezane uz procese pokrštavanja. U svome početnom razdoblju, razdoblju srednjega vijeka, Slaveni nastanjeni na bosanskohercegovačkom tlu ubrzano su se asimilirali u već postojeću romano-latinsku kršćansku kulturu, osobito dobro razvijenu u Dubrovniku i u Dalmaciji. Čim su se bosanski banovi državno učvrstili, okružili su se, poput drugih vladara europskog srednjovjekovlja, retorima, svećenicima, juristima. Kulturni krug okupljen oko banskih dvora, a to su bili pismeni dijaci Bosanske crkve i franjevci, uspio je tijekom četiri i pol stoljeća razviti univerzalnu kršćansku kulturu tipičnu za visoko europsko srednjovjekovlje, autentičnu u pismu i jeziku. Krstjani iz Bosne i Huma, iz ovoga jedinstvenoga južno-slavenskog kulturološkoga područja, veoma bliskog Dubrovniku i Srednjoj Dalmaciji, nisu sami sebe nazivali bogumilima niti su se smatrali hereticima

Ipak, ideološka i materijalna snaga institucionalizirane Bosanske crkve nije omela ni drugu vrstu evangelizacije na bosanskohercegovačkom tlu. Franjevci koji koncem XIII. stoljeća dolaze na područje BiH, ne namećući se ognjem i mačem poput svojih dominikanskih prethodnika, svojom visokom intelektualnom kultiviranošću i suptilnim socijalnim odnosom spram nižih slojeva feudalnog društva, građanstva i seljaštva, počinju lagano zalaziti u sve sfere toga društva – od elitnog, uz banske i velikaške dvorove, do građansko-ruralnoga po gradićima i selima. Franjevci su u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, zapravo, potakli i ojačali procese urbanizacije i katolizacije stanovništva pa su katolici uoči sloma Bosanskoga Kraljevstva bili najbrojnije stanovništvo u toj državi.

Pismenost i kulturu srednjovjekovlja, koje su se razvile unutar dinamično mijenjanih granica stare bosansko-humske države, značajno je obilježio civilizacijski i kulturološki sinkretizam proistekao iz činjenice miješanja novopridošlih Slavena s ilirskim starosjediocima i njihovim panteističkim svjetonazorom, ali i s memorijom i iskustvom antičke grčko-rimske i latino-kršćanske civilizacije. Takvu civilizacijsku mješavinu različitih kulturoloških obrazaca mogla je objediniti jedino političko-državotvorna svijest bosanskih vladara, banova i kraljeva, koja je rezultirala i kulturološkim poletom i razvojem Bosne u razdoblju od 1150. do 1463. godine. Evangelizacijom kao ideološkom paradigmom za stvaranje autohtone kršćanske oblasne države poslužili su se i bosanski vladari, kao i drugi kršćanski vladari u njihovu neposrednom europskom susjedstvu. Politički neprijatelji srednjovjekovne Bosne, željni bosanskih i humskih posjeda, posebno Ugarska i Zeta, optužili su Vatikanu bosanske vladare, odnosno Crkvu bosansko-humskih krstjana, za takozvano
bogumilstvo.

Analiza teksta starih i veoma lijepo iluminiranih bosansko-humskih rukopisa, pisanih originalnim pismom koje se u znanosti naziva zapadnom ćirilicom ili bosančicom te reformiranim jezikom, što je već tada unosio znakove regionalne prepoznatljivosti karakteristične za živi narodni govor (štokavski s ikavsko-ijekavskom zamjenom staroslavenskoga glasa Í – jat), ukazuje da je ta baština imala autentično kulturološko ozračje. Bosansko-humski kodeksi, veći njihov dio, dakle, nisu bili pisani glagoljicom (neki su, pak, napisani glagoljicom, a u neke su interpolirani dijelovi teksta napisani glagoljicom), ali se između njihove jezične strukture, reformiranog jezika, koji je slijedio poticaje iz živoga narodnoga govora i hrvatske glagoljaške književnosti, što je nastajala na istim lingvističkim načelima, mogu uspostavljati kulturološke analogije. Pojedini rukopisi nastali na ovome tlu bili su pisani glagoljicom, dok su na nekim od natpisa, primjerice na Humačkoj ploči, glagoljska slova pomiješana sa znakovima dominantne bosančice, što je filolozima Đuri Daničiću, Vatroslavu Jagiću, Josipu Hammu i Vjekoslavu Štefaniću dalo povoda za konstataciju kako se u Bosni i Humu prvo pisalo glagoljicom, a poslije bosančicom, i da u momentima te ortografske tranzicije pojedini pisari nisu razlikovali znakove tih dvaju pisama pa su ih miješali.

S druge pak strane, zapadna se ćirilica ili bosančica razlikovala od staroslavenske ćirilice po tome što je imala svoje paleografske osobitosti. Različito je bilježila neke znakove, koristeći se znakom – Đerv, tipičnim jedino za njezin ortografski sustav. Srpska je redakcija staroslavenskoga jezika paleografski i lingvistički bila znatno konzervativnija jer nije reformirala jezik sa starih crkvenoslavenskih matrica, ne usklađujući ga sa živim narodnim govorom, pa je u daljoj evoluciji ta kultura i kultne pripovijesti o vlastitim svecima, hagiografije, ispisivala na veoma konzervativnom staroslavenskom jeziku.

Sadržajno se rukopisi i kodeksi napisani u srednjovjekovnoj BiH ne razlikuju od onih što su ih braća Ćiril i Metoda preveli na staroslavenski jezik i koji su na taj način, svojim kršćanskim univerzumom, postali inicijalnim kulturološkim impulsom svih slavenskih naroda. U repertoriju što su ga s grčkoga preveli i preradili Ćiril, Metod i njihovi učenici, na prvome je mjestu bio Evanđelistar, potom Psaltir i Apostol (Izbor iz djela apostolskih). Oni su, dakle, u cijelosti preveli Novi zavjet, dok su Stari zavjet preradili samo djelomice i u izboru pod nazivom Parimejnik. Uz to su preveli i nekoliko starozavjetnih i novozavjetnih apokrifnih tekstova. Ćiril i Metod su se u prioritetu prijevoda, prema svemu sudeći, rukovodili načelima dominantnima u razdoblju visokoga europskog srednjeg vijeka, kada je samostan bio visoko cijenjen i kada su konventualci bili rijetki obrazovani ljudi koji su se predstavljali kao jedini nasljednici jednostavne apostolske Crkve. Jasno je da je tome svjetonazoru i stajalištu bio znatno bliži svijet Novoga zavjeta, Evanđelja i Apostola, nego svijet Staroga zavjeta. Međutim, konventualci su bili i kroničari, pa su se za objašnjenje postanja svijeta i njegove povijesti obraćali i dijelovima iz Staroga zavjeta, na koje su se logično navezivala Evan|elja i osobito im dragi Apostoli.

Te je činjenice potrebno naglasiti zato što su hrvatski glagoljaši, baš kao i bosansko-humski krstjani i dijaci iz glagoljaške baštine, upravo iz ćirilometodskog prevedenog repertorija, sklapali svoje zbornike na reformiranom narodnom jeziku, opirući se tako sve agresivnijem latinitetu Katoličke crkve, a priklanjajući se načelima staromodne i jednostavne Crkve s primarnom apostolskom vokacijom. I dok je u Hrvatskoj glagoljaštvo usporedo koegzistiralo s latinitetom, u Bosni i Hercegovini, zbog njezine zemljopisne zabačenosti te zapuštenosti i neprohodnosti putova po pošumljenim planinama, što je bio temeljni razlog da se katolička Bosanska biskupija premjesti u Đakovo, latinitet nije ostavio dubljega traga. Latinskim su se jezikom u srednjovjekovnoj BiH služili jedino franjevci, pa su njihova znanja korištena pri vladarskim i vlastelinskim kancelarijama u njihovim diplomatskim aktivnostima.

Naknadno je ideologija katoličke protureformacije preferirala upotrebu narodnog jezika u bogoslužju pa su franjevci u osmanskom razdoblju veći dio svoga repertorija pisali na narodnom jeziku, prevodeći ga s latinskoga i s drugih europskih narodnih jezika. Franjevci Bosne i Hercegovine bili su veoma dobro obrazovani, a njihove samostanske knjižnice obiluju brojnim sofisticiranim multidisciplinarnim knjigama na latinskom jeziku u rukopisima, inkunabulskim ili kasnijim izdanjima. Kroz povijest se stare hrvatske književnosti dugo provlačila historicistička teza da su glagoljaši bili mnogo nepismeniji i neobrazovaniji od latinista.

Takav je vrijednosni sud osporio književni povjesničar Eduard Hercigonja dokazavši da stari glagoljski rukopisi kao i inkunabule, s kulturološkoga stajališta, ni u čemu nisu zaostajali za latinskim manuskriptima i inkunabulama. Naime, jednostavnim pogledom na jedne i druge rukopise te inkunabule vidjelo se da je glagoljaška baština u tehnici iluminacije, rukopisa i prvoga tiska bila dosegla veoma visoke artističke domete. Budući da je glagoljašima, baš kao i bosansko-humskim krstjanima i dijacima, osamljeni samostan sa skriptorijima za umnažanje rukopisa značio oazu
pismenosti i kulture, univerzum po sebi, jasno je da su ulagali mnogo novca i truda da dosegnu visoku kulturu pismenosti i njezina širenja dobavljanjem brojnih i raznorodnih knjiga za svoje knjižnice te školovanjem pisara i iluminatora koji su pisali i ukrašavali rukopise. Ono po čemu su se glagoljaši, bosanski krstjani i dijaci razlikovala od tada modernih urbanih svećenika-latinista, pretežno franjevaca i dominikanaca, jesu vrste sadržaja koje su unosili u svoje knjige. Glagoljaši i bosansko-humski dijaci ispisivali su znatno tradicionalniju vrstu štiva, ali su se, što je paradoksalno, služili veoma modernim tehnikama iluminacije knjiga. Stoga je jasno da je iza procjene o nepismenim i neobrazovanim glagoljašima, a po analogiji i bosansko-humskim krstjanima i dijacima, stajao ideološki zaoštren sukob između vatikanskih reformatora Katoličke crkve te starijoj kršćanskoj tradiciji sklonih glagoljaša i bosansko-humskih krstjana.

Apsolutnu okcidentalizaciju i latinizaciju Crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini Vatikan nije mogao provesti bez otpora. Otpor protiv okcidentalizacije u staroj se bosanskoj državi realizirao institucionaliziranjem Crkve bosanskih krstjana. Bosanska je crkva zauzela i branila svoj tradicionalistički stav i mnogi su pokušaji Vatikana da je reformira ostajali bezuspješni. Stoga je Sveta Stolica – ponukana tvrdokornim stajalištima Bosanske crkve, koja je odbila pokušaje dominikanaca da je reformiraju, kao i vanjskim spletkarenjima političkih neprijatelja Bosne – proglasila tu Crkvu manihejskom. Krstjane su iz Bosne vladari Zete proglasili bogumilima, mada uopće ne postoje povijesni dokumenti koji upućuju na postojanje veza između Bosanske crkve i istočnobalkanskoga bogumilstva iz doline rijeke Eufrat, dok su izvori koji upućuju na vezu te Crkve sa zapadnjačkim hereticima rijetki i nejasni. Najčešće je spominjana veza izme|u Bosanske crkve i talijanskih katara, mada konkretnih i jasnih dokumenata o tome gotovo da i nema. Ozbiljan je istraživač europske hereze Grado Giovanni Merlo, u svojim recentnim istraživanjima objavljenim 1999. godine u Milanu, zaključio da je talijanskih katara bilo veoma malo, svega oko četiri tisuće, te da su dualistička neomanihejska učenja u doba srednjovjekovne nepismenosti bila dostupna veoma malom broju duhovne elite i da on u Italiji nije pronašao nijedan dokument koji bi posvjedočio postojanje veze između talijanskih katara i krstjana Bosanske crkve. Potrebno je istaknuti da u manuskriptima bosansko-humskih krstjana i dijaka nema nikakvih tragova neomanihejskoga dualističkog nauka.

Hereza je bosansko-humskih krstjana u srednjovjekovnom razdoblju bila izmišljena iz ideoloških razloga pa su tu vatikansku hipotezu o bosanskom manihejstvu, koja je opravdavala lošu savjest katoličke Europe zbog geopolitičkog nestanka Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, neki zapadni izvori, uglavnom ljevičarske ideološke orijentacije, tijekom XIX. i XX. stoljeća zdušno prihvatili tumačeći bosansko bogumilstvo kao revolucionarni socijalni pokret kakav je bio onaj patarenski u Milanu, mada tradicionalistička Bosanska crkva nije imala nikakve veze sa socijalnom pobunom sirotinje u milanskom kvartu Patarija. Takve su bajkovite pseudoznanstvene hipoteze o prirodi bosanske hereze uglavnom bile zasnivane na prokazivanjima i objedama političkih neprijatelja srednjovjekovne Bosne, da bi, na koncu, bošnjačko-muslimanski historičari koncem XX. i početkom XXI. stoljeća svesrdno prihvatili hipotezu o islamiziranju gotovo svih bosanskih, protiv Vatikana usmjerenih, bogumila nakon osmanske okupacije Bosne i Huma. Ideološka i historicistička projekcija bošnjačko-muslimanskih povjesničara usmjerena je na to da dokaže politički kontinuitet bošnjačko-muslimanskog etničkog trajanja na tlu Bosne i Hercegovine od srednjega vijeka preko Osmanskog Carstva do modernih vremena. Jasno je da takve hipoteze nemaju znanstvenu, nego ideološku pozadinu. Ovakve se ideološke hipoteze o heretičkoj prirodi Bosanske crkve i o masovnom obraćenju bogumila u islam mogu osporiti samo jednim povijesnim dokumentom.

Naime, osmanskim su osvajanjem Bosne mnogi njezini stanovnici krenuli u bijeg na Zapad. Između ostalih, u Veneciju je 1466. godine htio otići i gost Radin Butković sa skupinom od šezdesetak krstjana. Gost je u hijerarhiji Bosanske crkve značio samostanskog poglavara. Radin je, dakle, u dokumentu koji se čuva u državnom arhivu Venecije pod datumom 10. 3. 1466. od Senata Venecije zatražio da im se izda salvum conductum, kako bi on i skupina od šezdeset pripadnika njegove sekte i zakona mogli prijeći u Veneciju, na što je dobio pozitivan odgovor. U svojoj oporuci koju je iste godine napisao u Dubrovniku, jer su on i njegova skupina ipak odlučili ostati u Dubrovniku, a koja se čuva u Dubrovačkom arhivu, objasnio je da on i članovi njegove grupe pripadaju posebnoj vjeri koju on naziva vjerom apostolskom.

Istraživanja sadržaja kodeksa i rukopisa naslijeđenih od bosansko-humskih krstjana i dijaka – u kojima se uglavnom nalaze četveroevanđelja, Djela apostolska i poslanice, starozavjeni i novozavjeni apokrifi, dok se u ponekom od njih nalaze i Psaltir, Dekalog i neke pjesme iz Staroga zavjeta, te veoma vješto urađene gotičke figuralne iluminacije starozavjetnih proroka, evanđelista, apostola, Isusa i njegove majke Marije, Isusa na križu s Marijom koja ga oplakuje – činjenično uvjeravaju da je Bosanska crkva bila tradicionalistička s vjerom apostolskom, kako ju je definirao gost Radin 1466. godine, dok je franjevački povjesničar Leon Petrović još daleke 1964. godine u knjizi Kršćani Bosanske crkve pravilno i argumentirano ustanovio da je hijerarhijska organizacija Bosanske crkve sličila hijerarhijskom ustroju starog katoličkog benediktinskog svešeničkog reda koji je u XIII. st., poput bosansko-humskih krstjana, sa skepsom gledao na dinamizam i reformska nastojanja prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca. U biti, znanstveni su se istraživači fenomena bosansko-humskog srednjovjekovlja koncem XIX. stoljeća bili gotovo u potpunosti udaljili od izvornih bosansko-humskih rukopisa i od autentičnih povijesnih dokumenata Crkve bosanske – vjerojatno zbog toga što im ta grada nije bila dostupna ili je nisu znali čitati – te su u sekundarnoj povijesnoj literaturi i u sekundarnim povijesnim dokumentima o Bosanskoj crkvi tražili i pronašli uporište za hipoteze o prirodi hereze bosansko-humskih krstjana.

Tako je, na osnovi sekundarne povijesne literature, tijekom XIX. i XX. Stoljeća etablirana hipoteza o bogumilstvu bosansko-humskih krstjana. Srpski su historicistički povjesničari Bogoljub Petranović, Vaso Glušac i Dragan Dragojlović protumačili bogumile kao izvorne Srbe pravoslavce, pa time i kao nositelje ideje svetosavskog srpskog velikodržavlja; bošnjačko-muslimanski znanstvenici Muhamed Hadžijahić i Enver Imamoviš inzistirali su na bogumilsko-islamskom kontinuitetu Bošnjaka kao naroda koji jedini ima legitimno pravo da bude nositelj bosanske državnosti, dok su hrvatski povjesničari Jaroslav Židak, Franjo Šanjek, Srećko M. Džaja i Leon Petrović dosljedno insistirali na terminološkoj oznaci bosansko-humski krstjani. Početna površna hipoteza hrvatskog povjesničara Franje Račkog o patarenstvu i bogumilstvu Crkve bosanske, tiskana sredinom XIX. st., zaživjela je, međutim, u brojnim enciklopedijskim priručnicima, umnožavajući se i šireći kako na južnoslavenskim prostorima, tako i u inozemstvu. Bosanskoj su crkvi pripisane osobitosti neomanihejske bogumilske doktrine, mada nijedan izvorni bosansko-humski rukopis ne sadrži nijedan element toga dualističkog učenja. Cjelokupna je priroda Bosanske crkve bila svedena na stereotipni klišej o bogumilskoj doktrini. Po tome stereotipu, bogumilstvo je podrazumijevalo doktrinu manihejskog dualizma, postojanje dobroga i zloga Boga; cijeli je materijalni svijet stvoren od zloga Boga pa je i Stari zavjet njegovo djelo; sam Krist nikada nije bio čovjek niti je rođen od žene; znak su križa bogumili držali đavoljim simbolom i nisu priznavali svece. Eto, to je samo jedan dio iz stereotipne predodžbe o bogumilstvu koja se pripisuje bosansko-humskim krstjanima. Na osnovi toga i takvoga klišeja mnogi su istraživači – udaljavajući se od univerzuma europskoga srednjeg vijeka i od specijalističkih studija o njegovim fenomenima, te od konkretnih rukopisa što su ih ostavili bosansko-humski krstjani i dijaci – zašli na stranputice, ponavljajući se i dodajući nove hipoteze.

Ako je bogumilstvo negiralo Stari zavjet, otkud u rukopisima bosansko-humskih krstjana dijelovi Staroga zavjeta? Isto se pitanje nameće i zbog iluminacija starozavjetnih proroka, koje se takđ|er nalaze u starim bosansko-humskim kodeksima. Ako je bogumilstvo negiralo Krista čovjeka i njegovu majku Mariju, kako je krstjanin Hval, kao i drugi iluminatori bosansko-humskih rukopisa, mogao naslikati maloga Krista u zagrljaju njegove majke Marije i još pisanim naslovom iznad iluminacije proglasiti Mariju svetom? Kako je Marija mogla biti proglašena svetom ako je bogumilstvo negiralo svece? Kako su iluminatori najreprezentativnijih bosansko-humskih zbornika mogli slikati motiv raspeća ako su bogumili križ smatrali đavoljim simbolom? Eto, to su samo neka od pitanja i odgovora koja razobličavaju veoma rasprostranjen mit o bogumilstvu bosansko-humskih krstjana svodeći ga u njegove ideološke okvire. Zastupnici su bogumilskih teorija očiglednost rukopisa bosansko- humskih krstjana, u kojima nije bilo nikakva traga neomanihejskom dualističkomu učenju, branili tezom bogumilske zavjere, tajne i mimikrije.

Međutim, o bogumilskim zavjerama, tajnama i mimikrijama ne postoje nikakvi provjereni povijesni dokumenti, kao što nisu postojali ni provjereni povijesni dokumenti o židovskim tajnim zavjerama u Europi, ali je Hitler, na osnovi povijesnog falsifikata – Protokoli sionskih mudraca – bio gotovo u potpunosti istrijebio židovsku populaciju u Europi. Ako se projekcija povijesti s ugrađenom hipotezom o teoriji tajne zavjere prenese na bosanskohercegovačku srednjovjekovnu prošlost, lako še se ustvrditi da nitko od bosansko-humskih krstjana nije potvrdio pripadnost doktrinarnom bogumilstvu jer su bogumili, navodno, bili povezani zavjerom tajne. Međutim, uobičajeno ponašanje bosansko-humskih krstjana, kao i njihovi rukopisi, potvrđivali su da oni nisu pripadali toj vrsti hereze i da nisu bili povezani tajnom zavjere s ostalim europskim i istočnobalkanskim heretičkim skupinama pa je, na koncu, papa Pio II. činom krunjenja bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1461. godine potvrdio vatikansko uvjerenje da je za Svetu Stolicu proces okcidentalizacije Bosne bio u potpunosti dovršen, mada je Vatikan u kršćansko pravovjerje i zapadnu orijentaciju Bosanske crkve bio uvjeren i u doba vladavine bana Stjepana II. Kotromaniša. Povijesna projekcija s ugrađenom teorijom bogumilske šutnje i zavjere, zapravo, pripada bosanskohercegovačkoj folklornoj mitologiji, dok povijesna znanost kao i književna povijest, ne samo u slučaju srednjovjekovne Bosanske crkve, po definiciji, odlučno odbija prihvatiti folklorne legende s dobro razrađenim mehanizmima tajnih zapleta i zavjera kao povijesne ili književnopovijesne činjenice. Na koncu bi se moglo reći da ne samo da ne postoje povijesne provjere o postojanju bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, nego da one, po pravilu, ne mogu ni postojati, jer je, navodno, sve bila tajna.

–

U ovakvu romanesknu konstrukciju, koja sliči okultnim bajkovitim pričama o podrijetlu viteškoga Reda templara i o njegovu tajnom preživljavanju, ubacila se potraga za podrijetlom bosanskih Muslimana, čije su ideološke i psihološke okosnice sasvim jasne. Budući da su drugi bosanskohercegovački narodi, Srbi i Hrvati, prihvaćanje islama dugo, agresivno i islamofobično tumačili kao izdajničku gestu, bosanskim je Muslimanima o svomu podrijetlu i jeziku mnogo bliža i priličnija bila interpretacija prema kojoj su bogumili, otpadnici iz kršćanskog svijeta, masovno i gotovo s radošću prigrlili islam i okvire nove države, Otomanskog Carstva. Međutim, takva se vrsta literature ne može smatrati znanstvenom, kao što se znanstvenom ne može smatrati ni srpska svetosavski velikodržavna interpretacija povijesti srednjovjekovne Bosne, upravo zbog činjenice da su prije osmanskog osvajanja njezini najbrojniji stanovnici bili katolici, dok su na rubnim dijelovima istočne Hercegovine živjeli znatno malobrojniji pravoslavci. Elitni su se bosansko-humski krstjani, nakon sloma Bosanskog Kraljevstva, uglavnom odlučili na bijeg iz zemlje, a otomanske su vlasti nakon osvajanja Bosne u franjevcima, kao službenom predstavniku brojnih bosanskih katolika koji su ostali u Bosni, tražili diplomatskog pregovarača koji bi katolike kao korisnu tehničku snagu (rudari, obrtnici, građevinari) zadržao u granicama Otomanskog Carstva, garantirajući im pravo na vlastitu vjeroispovijest.

Kulturu bosansko-humskih krstjana i dijaka, onakvu kakva ona doista jest, nitko ne može mijenjati niti modificirati pseudoznanstvenim interpretacijama o bogumilsko-islamskom sinkretizmu ili o bogumilskom svetosavlju. Prije osmanskih osvajanja ta je kultura već bila napravila blagi evolutivni iskorak iz isključivo biblijskih sadržaja i u književne sadržaje svjetovnoga karaktera, tipične za nisko europsko srednjovjekovlje, o čemu svjedoči rukopis viteškog romana, pisan brzopisnom bosančicom: tzv. Berlinska Aleksandrida. Budući da su viteški romani bili omiljeni u srednjim građanskim slojevima, Berlinsku Aleksandridu su za urbano katoličko bosansko-humsko stanovništvo preveli i preradili franjevci sredinom XV. stoljeća, služeći se brzopisnom bosančicom, zapadnom širilicom koju su oni pojednostavili i dosljedno upotrebljavali i u kasnijem razdoblju. Osim ortografskih pojednostavljenja, rukopis romana je napisan gotovo potpuno razumljivim, veoma ponarodnjenim i znatno ikaviziranim štokavskim jezikom. Sadržaj je Berlinske Aleksandride stilistički i ontološki bio usuglašen s katoličkom pučkoreligioznom književnošću, osobito s njezinim stavovima o prolaznosti čovjekovih zemaljskih nastojanja pred činjenicom smrti.

Nakon praznine od jednog i pol stoljeća, nastale zbog osmanskih osvajanja, franjevci su nastavili književnu evolutivnu liniju koju su počeli za trajanja Kraljevstva, koristeći se istim pismom, brzopisnom bosančicom, i narodnim hrvatskim jezikom, ali uvodeći nove žanrove pučkoreligiozne književnosti niskoga srednjeg vijeka, kao što su mirakuli, propovijedi, prikazanja, dijaloško pjesništvo, kronike, lekcionari. U toj su vrsti literature kultovi tipični za visoko srednjovjekovlje, kult Isusa Krista i kult apostola, evoluirali u kult Isusove majke Marije i u kultove svetaca, zaštitnika različitih gradova ili etičkih i socijalnih načela, te zaštitnika različitih zanimanja obrtničkih skupina koje su zaživjele i u urbaniziranoj srednjovjekovnoj Bosni. Franjevci, za razliku od bosansko-humskih krstjana, nisu tražili osamljena mjesta za svoje samostane. Oni su samostane i crkve podizali u gradovima i manjim naseljima još za trajanja Bosanskoga Kraljevstva jer su na osobit način shvaćali socijalnu funkciju svoga svećeničkog reda. Suprotno staromodnim europskim konventualcima, kakvi su bili i benediktinci, koji su gradove shvaćali i doživljavali kao mrski Babilon, izvorište Sodome i Gomore, franjevci su baš u gradovima i naseljima, u živoj komunikaciji s ljudima, u interaktivnom odnosu s njima, utjecali ne samo na njihove duše, nego su hranili i njihov razum tada suvremenim znanstvenim spoznajama iz oblasti agrikulture, metalurgije, farmakologije, liječništva. Visoka intelektualna razina franjevačkog shvašanja vjere, koja je vješto izmicala dogmatskim pritiscima i misticizmu bilo koje vrste, sačuvala je Hrvate u Bosni i Hercegovini od pada u nepismenost i etničku isključivost. Etničku su netrpeljivost prema Muslimanima i Hrvatima u otomanskoj Bosni mnogo više osjećali pravoslavni Srbi zbog prekida kulturološkog razvoja Srpske pravoslavne crkve. Kao ljubitelji grada, znanosti i kulture, franjevci su, nasuprot srpskom svećenstvu, bili i ljubitelji dijaloga. Njihove su visoko cijenjene diplomatske sposobnosti često ublažavale represivne mjere nad katolicima u otomanskoj Bosni i Hercegovini, a široki dijapazon djelovanja nije utjecao samo na kulturnu klimu bosanskohercegovačkih Hrvata do XX. stoljeća. Svojim su cjelokupnim djelovanjem franjevci u Bosni i Hercegovini donosili i širili pozitivna znanstvena i kulturološka dostignuša iz zapadnog civilizacijskog kruga, lišena katoličkog fundamentalizma, ali su prihvaćali i tolerirali i islamski filozofsko-kulturološki model u Bosni i Hercegovini, zasnovan na aristotelovskoj tradiciji, kojemu je, kao i franjevačkoj intelektualnoj eliti, bio stran svaki oblik islamskog misticizma i vjerskog radikalizma.