Piše: Marijan Grakalić

Često sam se i bio svađao s njime. Jer sa, zabunom, bio nakazno moralan u to vrijeme. A on je bio u legalnom, ali prigodnom braku s nekom kreaturom, Baricom, s kojom nije bilo nikakva dodira, pa je njegovao, valjda odavno, neku nježnu ljubav, spram znatno mlađe žene, koju su nekoliko dana poslije njegove smrti našli mrtvu na njegovu grobu.

(S. Novak: Protimbe, str. 16.)

Postoji ono osjećanje kada se nedvojbeno osjeti da je putu kraj. Nestaje tu svaki smisao, a čovjek stoji blizu neke crkvice izgubljene u predgrađu ne bi li kroz igru odsjaja zimskoga sunca na ledu bolje predočio onaj posljednji dah koji će ga napustiti i otići prema nebu. Moguće je da se tada prispodobe krhotine života u mozaik nalik labirintu, pa onda iznenadno trnci prođu tijelom a lice oblije žar od žestine kojom nas je sputao životni kavez. Nitko od sebe ne može odbaciti vlastitu propast, kao niti zakonitu krv koja ga veže kako za bračnu postelju tako i za posmrtni odar. Moguće je i onda kada se postoji kao netko izgnan izgraditi ispovjedaonicu, težiti da se tako povrati u svijet propala pupkovina i da preljub nadvisi iluziju zla koja ga nerijetko ovjekovječuje u životu, ili kroz žene. Mea culpa, mea maxima culpa!

”Zdravo Marijo, milosti puna. Gospodin s tobom” – započne sada nedaleka molitva koja želi nadići naš jad i premjestiti nas dalje od toga da s nama umire svaka nada i da se svi naši dani sklupčaju u duši kako bi također umrli u jednoj noći i kako ih više nikada ne bi bilo. Kada bi ostali nepoznati našoj djeci i kako ona nikad ne bi saznala za naše tajne snove, dnevne patnje i skrivene ljubavi koji bi svi skupa tada pripali utvarama i bili odneseni daleko od bilo kojeg grada ili sjećanja, moguće na onaj otok pokojnika predviđen tek za ljude koji su se utopili u vlastitu očajanju. Moguće je da se život provede zidajući lažna vrata, da osama bude portal čvrsto zatvoren, tek s prorezom kroz kojeg se može ubaciti rijetko pismo. Više formalno nego sadržajno, jer ono ustvari ne govori ništa budući da u njemu i nema života. Tek vrišti glasom pravde. Zar je ikada kasno moliti za oproštaj?

”Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje” – rijetko djeca prelaze u našu crninu i nestaju još prije začeća hrabrosti koja nadjačava strahove vremena u kojem postojimo. Iako je hladno sjednem na stepenice crkve. Možda je ohola ona nada koja nas pogodi slutnjom da je odrastanje neodvojivo od odgoja, od herojstva da se slobodno hoda uokolo ne mareći za zmijske mozaike svih tih dogmi i zasuna zbog koji srce zastajkuje a duša bude ponekad predana na pokoru vjeri koja misli da je iznad čovjeka i onog dobrog Boga odmaknutom od svake osvete. Grijeh moguće postoji i kao uspomena iako sam svoje odavno pokopao, te mi tek predstoji puka formalnost da to još učinim sa sobom. Tko zna, možda je moja ljaga i njen žig posve beznačajna za ikog drugog, osim za dijete koje se nekada veselilo moji paketima s trešnjama i slabo sročenom pismu, a da bi se potom zauvijek izgubilo i pokrilo zavjesom nekog drugog života koji ne mari za kamen i maglu od kojih su sazidana naša lutanja. Sada počinje kiša. Hladne kapi padaju mi na obraz, no znam da je kasno kako bih se sada boja bilo kakve obmane. Šutljivo nebo sada je sivo kao i tanka crta horizonta nad morem. Učini mi se u trenu da me to djetinjstvo više ne drži za dušu svojim nedoraslim rukama, da je na sada nestao onaj pogled dječjih očiju punih povjerenja koji razoružava i najtvrđa srca, a bijelo jedro u daljini postane mi nalik vjesniku što kazuje da se bliži kraj svih bolesti. pa i moje nesreće.

”Sveta Marijo. Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen.” – nemam nikakav dar koji bi mogao ostaviti iza sebe kako bih nadomjestio godine sada obamrle i zasićene iznevjerenim radostima i grubim vjetrovima zbog kojih se činilo ka se život odvija tek po nevremenu nesklonom bezbrižnosti koju posjeduje blagost vjeronauka iz mladosti. Zamišljam lice mlade žene u crnini. Čujem kako mi priča o godinama koje su prošle, o barkama na moru, o pjeni vala koji se isto kao i životna sreća neminovno razbije o tvrdi kamen obala života. O noćima kada je kroz prozor uz svjetlo voštanice dopirao zov mora, onaj isti što po pričanju starih žena s rodnih otoka prati svaki odlazak zajedno sa šaputanjem u pogrebnoj povorci. Moguće je da sam već i mrtav i sada, gledajući njezino lice, gledam u onu nježnu smrt koja ne mari više za kućni broj i zaračunata vrata iza kojih nestaju ljudi i svijet. Osim nje, nitko mi nije došao. Kiša i dalje sipi, ustvari, ničega nema osim ljubavi.