Piše: Marijan Grakalić

Ponekad kada nanovo sljedeći svoje neprovidne zakone narastu sjene nekih prošlih mitova i pokriju pučku medijsku kulturu prikrade se ispod njih i njima usprkos, s manje ili više iznenađenja, poezija. Upravo to dogodilo se u slučaju nove knjige pjesnika Branka Čegeca pod naslovom ”Pun mjesec u Istanbulu”, netom izašle u izdanju ”Meandar Medie” iz Zagreba. Boraveći ovog ljeta mjesec dana u tom dalekom gradu na pragu Orijenta kojeg što zbog povijesnih razloga a što zbog razloga povijesti nalazimo u našim i susjednim narodnim pjesmama i književnosti, Čegec se kao neupitni stranac ipak pokušao pronaći u šarolikim ulicama, pod visokim minaretima, u gužvi nepoznatih jezika, raznovrsnih lica i neobičnih mirisa. Takvo pronalaženje ustvari i nije moglo iznjedriti nešto drugo nego iznenađujuće zanimljivu zbirku poezije u kojoj također nenadano autor (opet) stiže do samog sebe i svog bremena sada izloženoga i razloženoga u jednom drugom podneblju.

Već u uvodnoj pjesmi naslovljenoj ”Kontrarevolucija” dojam određenog samosagledavanja na obalama Bospora započinje mišlju kako i nije tek slučaj da te ”zaskoči mladost, snjegovi na obrazima/zatim ponoć: podivljala.” Miješa se tu u stihovima senzibilitet niknuo u urbanom Zagrebu osamdesetih (danas već pomalo klasična soja), s živom grajom prenapučenih ulica jednog nesavladivog velegrada i njegovih karavana. Stare ikone također tu iznenađuju u drugačijem okruženju: ”Che visi na zidu knjižare/ puši jer je zapaljivo!” Ipak, mnogo je tu neposrednosti koje dokidaju mogućnost kako je sve tek dosjetka. Sazanjemo svašta. Kako taksimetri ne rade u sumrak, da zar preko obraza oslobađa tijelo i noge tu postaju otvorena knjiga koja se mora listati dok more postaje retrovizor i gotovo neki izdajnički medij koji više daje no što uzima. Uglavnom sva je sila briljantnih poetskih slika i misli ispisana na stranicama na kojima polumjesec ostaje tek asocijacija jer tek pod punim mjesecom postaje moguće da ”silna vjetar zapuše iz Bugarske i donese blizinu od koje se sruši cijelo (jedno ) predgrađe”.

”Pun mjesec u Istanbulu” vraća nas u nekom pogledu onim vibracijama koje su zapažene već u prvoj Čegecovoj knjizi ”Eros Europa Arafat” (1980) i kasnije u zbirci ”Zapadno-istočni spol” (1983), a to je dramatično uznemirenje nepoznate dijalektike sudbine i egzistencije, imena i riječi, erosa i smrti. Najbliže tom pronicanju nalazi se u pjesmi ”Pisanje i moć”, gdje kaže: ”dva dana nisam napisao ništa i uhvatila me panika./inače godinama ne pišem ništa bez panike.” Poezija, tako predstavlja posebno krizno stanje, ono koje nikada ne prolazi ako se jednom čovjek njime zarazio, ali može biti jače ili slabije amplitude. Kako bilo, prilika je da unatoč smrti svega, o čemu postoji i reklama u vidu Čegecove pjesme ”Relama za smrt”, ipak ostanemo pri riječima. Isto kao i daleki arhetip, mitski bog Pan (po kojemu je dobivena izvedenica – panika), a što se pak u pjesmi ”Riječi” mnije stihom: ”slast poništava granice”.