Piše: Marijan Grakalić

Bio je usud krenuo izmijeniti moj život stubokom i za svagda, no, srećom ili nesrećom – neuspješno. Bio sam počeo spontano, ponesen Barbinom euforijom, izlaziti bos, sa cipelicom u ruci i polugol, u bustini i gaćicama, plesati među stolovima i pred glazbenicima, udarajući šakom i cipelom povremeno u njihov gromki bubanj. Bila je to kavanska atrakcija, i cijela je Europa bila na nogama. Pljeskalo se i strugalo stolicama. Barba je sukao brk kao da je koreografija izvorno njegova, a ja nisam birao posebnu pjesmu, niti se obazirao na ovacije, nego sam samo skakutao diktirajući Rusima tempa i ritmove…

(S. Novak: Protimbe, str. 25)

Nad našim otokom nadvila se modrina noćnoga neba nalik na neko živo biće što na čaroban način odnosi iz jave i sna svaku paralizu među ledene zvijezde. Zato su te tople noći i bile žive. Posve različite od onih zimskih koje okivaju kristali mraza i bura, a glazba tek vjetrom fijuče i valovima tetura, umor života i snova zatvorenim škurima besmisleno robi i kuje za blijedu svijetlost mjesečine. Tada mi se čini da smo svi mi tek prilike od soli koje imaju lijene sjene i da se one tada, namjerno ili ne, samo šuljaju po zidovima starih kuća kako bi tu u samoći predvečerja pronašle neku izgubljenu utjehu koju bi zaogrnule i odvukle potom dublje u noć. Ljeto, za razliku od besramnih hladnoća zime i njene ukočene oskudice, donosi promjenu. Svojom vrelinom ono isuši vlažne postelje, podjednako i od grijeh i od porođaja, a zvuk potpetica po kamenu prati mirisi cvijeta i bora dok se pogled u prolazu lakše i češće hvata neopterečeno smotrenošću.

U svakom ljetu postoji kap djetinjstva. Pojavljuje se u njemu kao kasnije često zauzdana i zaboravljena priroda neobuzdanosti potrebne da se otkrije svijet u onoj njegovoj prije neslućenoj i tada još tajnoj stvarnosti. Može to biti bilo što, što kasnije postaje onaj časak istine i žiža munjevite pohote za životom i radošću sentimentalno neodvojiva od golotinje tijela, spola i mirisa. Moguće je da baš zbog toga kasnije, pronađemo i prihvatimo ljepotu kao svojevrsnu ravnotežu svijeta, pa uspomena stoga postane važna za ravnotežu našeg svijeta, za to da ne prevagne u njemu tek ono osjećanje gubitka za svim iskrenim ljubavima koje su jednom postojale i žarile se srcem a sada su nestale i već odavno u crnim lađama odlaze na neki nepoznati otok kako bi tamo bile pokopane nakon večernjice u iste rake u kojima su prije sahranjene i sve druge naše već minule smrti.

Preplavi me ritam glazbe. Oči iskre. Opet sad plešem kao dijete uz udaranje onog golemog ruskog bunja. Strani jezici paraju mi uši i duša mi je prožeta do nedavno skrivenim nasljeđem tamnog zlata djetinjstva. Sada je sve isto kao i nekada, i sve što je bilo tek je privid odagnan dalje. Ne postoji više u ovom trenutku onaj unutarnji časovnik koji bi me vezao za sve kasnije preobrazbe. Sada sam opet deran u gaćama, sluga vlastita nemira, plah i bezbrižan sa smiješkom i cipelama u rukama kojima nadvisujem svijet i ljetnu noć dok plešem zajedno sa zvijezdama.