Piše: Angela Bonacin

Tih sam se jutara budio sit svega. Rastezao sam se lijeno na posuđenom madracu, odgađajući otvaranje očiju, kako bi mi se što kasnije ukazao isti prizor jada i oronulosti. Živio sam u tuđem stanu, čuvao ga i rastjerivao žohare i njihove dlakave prijatelje sa pločica, lijepio strop veselim plakatima po pravilima feng shuia i branio se od propuha i prošlogodišnje kiše. Člankonošci se nisu skrivali pod navalama bijesa kojeg sam osjećao nakon neprospavane noći. Svaka se stanica njihovog tjelešca smijala mom životu. Bio sam prevelik, a tako prokleto slab. Skrivao sam se od ogledala, ali vjerujem da je i ogledalo imalo iste osjećaje prema meni- iskonski strah.

Stan je bio loš gotovo kao i moje psihičko stanje, očekivao sam da ćemo oboje nestati u jednom sasvim običnom popodnevu. Sunce će biti visoko na horizontu, a nevini šetači uživati u krajoliku. Samo će jedan olinjali ulični pas podići pogled, njušeći nevolju.

No, poklonjenom se konju ne gledaju zubi, kaže poslovica. Još uvijek sam uživao promatrajući svijet sa šestog kata, izmjenjivanja godišnjih doba i sjena stranaca u daljini. Da sam bio samo koji kat niže, kladim se da bih zavezao novčanicu na uzicu i maltretirao prolaznike. Ponekad je bilo urnebesno dosadno. Tada sam se pretvarao u čudovište, mogao sam mu nazrijeti obrise u sjeni. Priželjkivao sam lom i paranje, grebanje i spaljivanje, najljigavije scene egzorcizma poslije čega se rodi nešto plemenito na svijetu. Ili barem u meni.

Izlizani džepovi second hand hlača tiho su šaputali tisuće priča, ali se nijedna nije odnosila na blagostanje. Furao sam loše krojeve, čudne boje i simpatična pletiva. Bilo mi je svejedno kako izgledam, a i svima ostalima.

Malo je jezivo gledati tu količinu ničega u trideset i drugoj godini, pa sam se trudio ponašati kao promatrač koji je iznenada nabasao na pozornicu na kojoj se odvija usporeni i nijemi , ali neugodni film. Često su mi se isprepletali san i stvarnost, ali bilo je svejedno. Nigdje nije bilo tunela sa svjetlom, a ni dobrih tajnovitih bića koja me prate. Samo mrak, prašina i otuđenost, koju sam osjećao kao nešto suho, zavučeno pod kožu.

Pretpostavljam da sam se omamaljivao većom količinom bakterija u to vrijeme. Možda i prebolio neku od razbacanih laboratorijskih bolesti koje se šetaju svijetom izbezumljene i dezorijentirane, uništavajući svoj jedini dom.
Nisam više sanjao da ću biti pilot kad narastem prosto zato što sam imao metar osamdeset i sedam, te oči skitnice, izdubljene od razmišljanja . Inače, lagao bih ja još nekog klinca klincu u parku, ali današnja su djeca pametna, odmah vas prokuže i postave jedno od onih bezazlenih pitanja poslije kojeg se dugo oporavljate malim veselim tabletama.

Tješio sam se činjenicom da uvijek mogu pisati o pilotima, ako ne o pilotima onda bljutavu i izvještačenu ljubavnu priču. Već sam dao imena čitavoj poremećenoj obitelji u kojoj je svatko zaljubljen u svakoga, a u džepovima svi nose noževe kojima prijete ili ubojstvom ili samoubojstvom. Ako ne stradaju od oštrice, uništio bi ih glavni lik koji nema ni oca ni majku i odlučio je krenuti tragom svoje nesretne prošlosti kada je ostavljen suludoj dojilji na skrb. Dojilja se pojavljuje u zadnjoj sceni, sa opsesivno- kompulzivnim poremećajem.

Bio sam još dovoljno mlad da započnem ispočetka nešto što nikad nisam ni započeo, prije nego se spuštene glave pomirim sa činjenicom da me najbolje opisuje riječ propalica.

Na neki morbidan način čak sam i uživao u svom približavanju rubu, pitajući se koliko me koraka dijeli od provalije, nedefiniranog mjesta na kojem uvijek ima dovoljno prostora i kreveta za svih nas. Kao nekakav čudnovati hostel koji radi danonoćno.

No, prije toga sam imao još nekoliko stvari za urediti; potucati se po besmišlju i manipulirati svojim željama, kupovati proizvode na akciji, udvarati se ženama na akciji i stavljati vlastiti život na akciju.

Ponekad sam zarađivao novce kod stvarnih ljudi koji su imali rješenje za sve. I odgovor na sve. Često sam ih mijenjao jer su svi imali isto rješenje za mene, a to je bio otkaz, hladno uručen bez suvišnih rituala i riječi.

Ispostavilo se da sam čudak, i da sam već pomalo star, a samim time sam opet bio čudak.
Ipak, novci su nekako kapali i to je bilo pravo umijeće zbog kojeg sam čvrsto vjerovao da se moja majka nije zajebala kada je rekla da sam genijalac, onih godina dok još nisam znao izgovoriti slovo r.

Volio sam žene koje nisu voljele mene, općio sam sa ženama koje nisu znale za sebe. Tako sam saznao da je blues trajno stanje poslije tridesete. Čuvao sam njihove pjesme u kartonskim kutijama jer su ih se i same sramile. Iz mog su stana odlazile kao neka tužna povorka osuđena na logorovanje.

Ustvari je sve bilo u njihovim glavama i one su to znale, ali nisu izgovarale naglas.

Najviše sam se družio sa alkoholičarima. Svi su imali jedan cilj: napiti se. To je bilo jednostavno i rado sam sudjelovao u tome. Varao sam ih za novce čim bi postali sentimentalni, pio na njihov račun , a onda ih ostavljao na šanku. Priznajem, bio sam nitkov. Inteligentni nitkov, a možda i sofisticirani lopov.

Ponekad sam se preispitivao. Imao nešto kao što je grižnja savjesti. U tim se periodima nisam rugao bližnjima. Imao sam neobjašnjivu potrebu da saznam postoji li iti jedna pukotina u mom biću gdje je dobrota na domaćem terenu. Da sam malo bolje razmislio shvatio bih da više uopće nisam osoba i da sam se odrekao prava na tu imenicu onog Božića kad sam pijan pišao u hladnjak.

Kako bilo, trudio sam se zadržati određenu dozu simpatije prema svom bivstvovanju. Znao sam da nas ima svakakvih i da smo svi potrebni zbog produžetka vrste na Zemlji, i dok god sam nosio u sebi to čarobno sjeme, nisam namjeravao odustati.

Ali ni sudbina nije odustajala. Upadao sam sve dublje u analize, analizirao sam sve, dane, noći, svoje prste, oči. Pokupio sam prve blaže oblike paranoje i završio u jednom od onih skučenih ureda u kojima te učen čovjek tjera da progovoriš o sebi.

Nisam mu mogao reći da se najviše plašim da me moj život slijedi u stopu, posebno noću. Strahovao sam da ću dobiti čudne cimere i zelenu sobu, pa sam se odlučio oporaviti.

Ti su problemi najviše upadali u oko mojoj primarnoj obitelji. Molili su se za staloženu žensku osobu koja će me odvući na neko toplo i sigurno mjesto. Htio sam im reći da sam tašt, neurotičan, prljave prošlosti i sadašnjosti i da žene imaju dobar nos za to, ali kosilo se s uvjerenjem o čarobnom sjemenu.

U trideset i trećoj godini odlučio sam ne pronaći ženu, ali pronaći stalan posao. Pokušavao sam svašta, dolazio na razgovore ozbiljan, neozbiljan, nametljiv, distanciran, očajavao sam, pretvarao sam se da mi je svejedno, pokušavao ostati muškarac, a ne cijukati k’o ostavljeno djevojče, nudio sam svoje tijelo, um, skrivao prošlost, lagao, vrijeđao i ispričavao se podvijenog repa. Ispostavilo se da magija djeluje samo u mom bivšem životu.

Odledilo me je u nekom drugom stoljeću kojeg nikad nisam upoznao, sa radnom knjižicom u ruci. Odjednom su svi bili pametniji od mene i toga su bili svjesni.

Naposljetku sam primljen u jednu od onih neozbiljnih tvrtki koje posluju regularno, ali svojim metodama. Prodavao sam ljudima zdravlje, učio ih da brinu o sebi i najmilijima, nosio odijelo i aktovku, i lagao nemilice.

Stan je i dalje bio tuđe vlasništvo, ali sam ga plaćao vlastitim novcem. Gledao sam ga, proučavao i pokušavao shvatiti gdje je tu napredak.

Ipak, život je podnošljiviji kad ljudima prešutiš što ti je uistinu u glavi. Gledaju te k’o kapetana koji upravlja svojim brodom, pa makar se brod ljuljao na sve strane. Šutio sam, radio i gorio iznutra.

Osjećao sam se pobijeđenim. Nikad me nije napustila misao kako sam ustvari vanzemaljsko biće.

Samim tim zahtijevao sam da me se služi i sluša. Kako mi na poslu to nije uspijevalo, gledao sam kako upropastiti kupce. Uništavao sam im samopouzdanje i zarađivao na tome. Takva se inteligencija morala na neki način objelodanit. Veselje mi nije dugo trajalo. Pretjerao sam sa crnim humorom i jedna je bakica pokušala suicid.

Dan je bio mračan, sa nekim toplim vjetrom, a ja sam taj dan otpušten.

Sada smišljam kamo dalje. Spreman sam postavit svijet po svojim pravilima pa makar ostao k’o Pale sam. Već ću se nekako snaći sam sam sobom. Brinu me jedino kazaljke na satu i ruganje brojeva koji me drže u okovima.

Naposljetku, čitav je ovaj svijet samo priča. Dok vode teku, a noći se gube nikuda, ja živim po svojim pravilima.
Da, nitkov sam. Ali u svojim sam očima Sir.